Kenguri su među najprepoznatljivijim životinjama Australije. Ovi neobični torbari kriju mnogo zanimljivih činjenica.

  1. Mladunče je lakše od dva grama! Mladunci kengura, poznati kao džoiji, pri rođenju teže manje od dva grama, otprilike koliko i zrno pasulja ili žele-bombona. Nakon rođenja sami se penju do majčine torbe, gde nastavljaju da rastu narednih šest meseci.
  2. Ne mogu da se kreću unazad. Zbog dugih stopala i snažnog repa, kenguri ne mogu da hodaju niti da skaču unazad. Zato se kengur nalazi i na grbu Australije, kao simbol zemlje koja ide napred.
  3. Postoji oko 60 vrsta kengura i valabija. Kenguri se međusobno veoma razlikuju. Crveni kengur može da dostigne visinu od oko dva metra, dok je mošusni pacov-kengur toliko mali da je često manji od zeca.
  4. Jedna vrsta kengura penje se po drveću. Drvoliki kenguri žive u krošnjama tropskih šuma. Njihovo telo prilagođeno je životu među granama, a dug rep im pomaže pri kretanju i skakanju.
  5. Mogu da preskoče čak osam metara. Snažne zadnje noge omogućavaju kengurima da skaču velikim koracima uz vrlo malo utrošene energije. Najveći kenguri mogu jednim skokom da pređu oko osam metara.
  6. Ženka može da „pauzira“ trudnoću. Ženke kengura mogu da zaustave razvoj embriona u procesu poznatom kao embrionalna dijapauza. To se može dogoditi kada nema dovoljno hrane ili dok se prethodni mladunac još nalazi u majčinoj torbi. Razvoj se nastavlja kada uslovi ponovo budu povoljni.
  7. Rep im služi kao peta noga. Kengurov rep je izuzetno snažan i mišićav. Koriste ga kao dodatni oslonac dok se kreću na četiri noge, a može da podnese i težinu čitavog tela. Tokom borbe kengur se oslanja na rep kako bi podigao zadnje noge i udario protivnika.
  8. Naziv „kengur“ potiče iz jezika australijskih Aboridžina. Kenguri imaju veliki kulturni i duhovni značaj za Aboridžine i stanovnike ostrva Toresovog moreuza. Naziv „kengur“ potiče od reči „gangurru“, kojom su pripadnici naroda Guuga Yimithirr označavali istočnog sivog kengura.
  9. Grupa kengura naziva se „mob“. Kenguri su društvene životinje i žive u grupama koje se na engleskom nazivaju „mob“, „troop“ ili „court“. Međusobno komuniciraju dodirivanjem njuški, udaranjem zadnjim nogama o tlo i različitim zvucima. Majke koriste i specifične zvuke nalik kliktanju kako bi dozvale mladunce.
  10. Mladunci u opasnosti skaču pravo u majčinu torbu. Kada osete opasnost, mladunci se brzo vraćaju u majčinu torbu. Mogu čak da se prevrnu i skoče glavom napred, a zatim se u torbi nameste u pravilan položaj.

Povezane vesti