Tokom neverovatne plovidbe u avgustu 2025. godine, Sem Šumejker (Sam Shoemaker) preveslao je 42,43 kilometra (26,37 milja) u čamcu dugom 3,6 metara, napravljenom od gljive Ganoderma polychromum. Prešao je kanal između ostrva Katalina i američkog kopna, stigavši do plaže Kabrijo u Los Anđelesu.

Tokom 12 sati na vodi pratio ga je mladi perajar, odnosno kit perajar, dok se istovremeno borio sa nepredvidivim morskim strujama i nepovoljnim vremenskim uslovima. Na kraju je postao rekorder u kategoriji najduže samostalne plovidbe čamcem napravljenim od gljivičnog micelijuma, a njegovo ime našlo se i u izdanju Ginisove knjige rekorda za 2027. godinu, stoji na zvaničnom sajtu.

Sem se više od decenije bavi uzgojem i proučavanjem različitih vrsta gljiva, od kojih stvara neobične skulpture i umetnička dela, koje možete da vidite na njegovom sajtu. 

Gljive kao funkcionalan materijal

Inspirisan njihovom prilagodljivošću i raznovrsnom primenom, počeo je da istražuje mogućnosti korišćenja gljiva kao funkcionalnih materijala, sa idejom da bi jednog dana mogle da zamene deo plastike i neobnovljivih materijala koji se koriste u građevinarstvu.

U svojoj laboratoriji eksperimentiše sa različitim vrstama gljiva, uključujući bioluminiscentne, jestive, autohtone, retke, pa čak i otrovne vrste.

„Većina ljudi ne povezuje pečurke sa funkcionalnim i dugotrajnim materijalima. Većina pečuraka koje kupujemo u prodavnicama sasuši se i počne da se raspada nakon nekoliko dana van frižidera. Međutim, divlje pečurke sa kojima radim veoma su otporne i, kada se osuše i konzerviraju, ne počinju odmah da se raspadaju u vodi“, objasnio je Sem za Ginisovu knjigu rekorda.

Već je bilo pokušaja da se konstruiše čamac od gljiva

Iako je njegov umetnički medij prilično neobičan, Sem nije jedini mikolog koji se bavi stvaranjem predmeta od gljiva. Još 2019. godine studentkinja Keti Ejers i uzgajivač pečuraka Ešli Gordon, oboje iz SAD, napravili su najduži čamac od gljivičnog micelijuma. Njihovo plovilo, izrađeno u Grand Ajlendu u Nebraski, bilo je dugo 2,3 metra.

Ipak, kada se Sem upustio u pokušaj obaranja rekorda, želeo je da napravi nešto što može da izdrži i ozbiljne okeanske uslove. Zato je osmislio mnogo ambiciozniji projekat.

Prvi pokušaj izrade čamca od pečurke imao je 2024. godine, kada je od divlje poliporne gljive, koju je pronašao ispred svog studija u Los Anđelesu, napravio plovilo dugo 4,6 metara. Iako je bio zadovoljan njegovim performansama, odlučio je da pokuša nešto još zahtevnije i započeo izradu nove verzije.

Uz podršku umetničke neprofitne organizacije Fulcrum, Fondacije Endija Vorhola i Pasadena Art Alliance, Sem se vratio mestu na kojem je pronašao gljivu kako bi od novog uzorka napravio čamac za obaranje rekorda.

U fabrici dasaka za surfovanje napravio kalup

Zajedno sa svojim rođakom Lazom radio je u fabrici dasaka za surfovanje, gde su napravili kalup od fiberglasa prema kajaku koji su kupili preko sajta Craigslist. Kalup je trebalo da omogući gljivi da raste i poprimi oblik plovila sposobnog za plovidbu.

Zatim su micelijum, korenoliki deo gljive, smestili u omotač napravljen od biorazgradivog tekstila i materijala biljnog porekla, unutar spoljašnjeg fiberglasnog kalupa. Nova konstrukcija bila je posebno osmišljena kako bi se unapredio prethodni model iz 2024. godine i sprečilo skupljanje gljivičnog materijala.

Pečurka narasla za sedam nedelja

„Bilo je potrebno svega sedam nedelja da moja pečurka izraste u oblik čamca, ali su bile potrebne godine da razvijem konstrukciju koja bi to omogućila. Od prvog dana znao sam da želim da napravim čamac kojim ću preveslati put od ostrva Katalina do Los Anđelesa. Čamac zapravo nije pravi čamac sve dok njime ne krenete na putovanje, odnosno dok ne obavite prvu plovidbu. Mnogo toga može dovoljno dugo da pluta da biste napravili fotografiju, ali nisam želeo da napravim samo rekvizit. Želeo sam pravu avanturu i da pokažem šta sve pečurke mogu“, ispričao je umetnik.

Kada je gljiva izrasla u željeni oblik kajaka, Sem i Laza nastavili su da rade na plovilu još tri meseca, kako bi se uverili da ono može bezbedno da prenese umetnika od jedne do druge obale.

„Napravili smo neku vrstu srednjovekovne sprave za mučenje, koja je okretala moj čamac poput pileta na ražnju, kako bi tokom celog procesa mogao ravnomerno da raste i suši se“, našalio se Sem.

Čamac od gljive i pčelinjeg voska: I biorazgradljiv, i izdržljiv

Na kraju su plovilo, teško 48,5 kilograma, premazali višeslojnim zaštitnim slojevima šelaka i pčelinjeg voska. Tako je čamac ostao u potpunosti biorazgradljiv, ali je istovremeno dobio potrebnu izdržljivost za plovidbu otvorenim morem.

Posle godina rada, „Mali čamac od pečurke koji je mogao sve“ bio je spreman za izazov.

Šest meseci intenzivno trenirao veslanje na duge staze

U mesecima koji su prethodili pokušaju obaranja rekorda, Sem je šest meseci trenirao veslanje na duge staze. Po savetu mentora, vežbao je i na nestabilnom čamcu kako bi naučio da kontroliše plovilo na vodi, sedeći na neobičnoj podlozi od gljiva.

„Mnogi nisu verovali da je ovakvo putovanje moguće u čamcu napravljenom od pečurke i brinuli su za moju bezbednost. Kanal između ostrva Katalina i kopna poznat je po veoma snažnim strujama, nepredvidivom vremenu, intenzivnom komercijalnom pomorskom saobraćaju, pa čak i velikim belim ajkulama. Napraviti veliki čamac od pečurke i njime preći veoma opasan morski prolaz, a pritom nemati nikakvo prethodno pomorsko iskustvo, razumljivo je delovalo nerealno i potpuno neizvodljivo“, priznao je umetnik.

„Samo veslate prema beskraju“

Ipak, nije odustao. Dan pre poduhvata, kapetan Andrej Nimoi prevezao je Sema i njegov neobični čamac do ostrva Katalina, gde se pripremao za izazov.

U cik zore spustili su plovilo u vodu. Sem je krenuo sa obale ostrva prema Los Anđelesu, dok ga je pratio sigurnosni čamac.

„Sa ostrva ne možete da vidite kopno. Samo veslate prema beskraju. Jutarnji deo putovanja bio mi je najteži od svega što sam tog dana prošao. Kretao sam se brzinom od svega 2,7 kilometara na sat, jer su uslovi bili mnogo gori nego što smo očekivali. Poprečni talasi su me vraćali prema ostrvu. Počeo sam da brinem da neću uspeti da završim putovanje, a moj čamac se savijao pod silama kojima nikada ranije nije bio izložen“, ispričao je Sem.

Uplašio se da će plovilo da se prepolovi

Kako je dodao, u jednom trenutku pomislio je da bi plovilo moglo da se prepolovi i da nikada neće stići do Los Anđelesa.

Zbog jutarnjeg vetra i mraka izgubio je orijentaciju, osećao mučninu i počeo da umišlja različite oblike u talasima. Svoje raspoloženje u tom trenutku opisao je kao najlošije tokom čitavog putovanja.

Situacija se, međutim, ubrzo promenila. Sunce je osvetlilo morski horizont, a nakon pređenih oko 14,5 kilometara struje su počele da mu idu naruku.

Napravio je pauzu za užinu, koja se sastojala od tostiranog hleba sa puterom od kikirikija, medom i ljutim čili pahuljicama. Od posade pratećeg čamca pozajmio je i jednu slušalicu kako bi mogao da sluša muziku.

Stekao i novog drugara: mladunče kita!

Ubrzo mu se pridružio i neobičan pratilac. Mladi kit perajar počeo je da pliva iza njegovog čamca i pratio ga gotovo dva sata, povremeno izranjajući iz vode.

„Imao sam mladog kita perajara ispod svog čamca, toliko blizu da sam gotovo mogao da ga dodirnem rukom. Bio sam na oko pola milje od pratećeg čamca, a to veličanstveno stvorenje pratilo me je dok je ispod nas bilo na hiljade stopa duboke vode. U blizini nije bilo nijednog drugog plovila“, prisetio se Sem.

Tokom popodneva konačno su ugledali kopno i počeli da plove duž obale. Međutim, izazovima još nije bio kraj. Sem je morao da se izbori sa snažnim strujama i talasima koji su zapljuskivali čamac od pečurke.

„Vetar je bio sve jači, more je postajalo veoma nemirno, a talasi su se odbijali od obale i vraćali prema nama, kao da smo u bubnju veš-mašine“, opisao je uslove na moru.

Kada su prešli međunarodni plovni put kojim prolaze veliki trgovački brodovi, znao je da je najteži deo iza njega.

„Sećam se da sam se samo smejao dok sam veslao uz vetar, kroz nemirno more, sve bliže i bliže plaži Kabrijo“, rekao je.

Na kraju je uspeo da stigne do cilja.

Dočekala ga grupa entuzijasta da mu čestita

Dok se približavao obali, ugledao je grupu ljudi koja ga je čekala. Među njima su bili njegova supruga i prijatelji, spremni da pozdrave novog rekordera.

„Sećam se da sam pomislio da me mnogo manje bole mišići i da sam mnogo manje umoran nego što sam očekivao. Adrenalin je učinio svoje. Bio je to zaista sjajan dan! Nisam bio siguran da ću uspeti da završim putovanje baš tog dana i dolazak do obale predstavljao je ogromno dostignuće“, ispričao je.

Dodao je da je još kao dečak bio veliki ljubitelj Ginisovih knjiga rekorda, zbog čega je pronalaženje sopstvenog imena u izdanju za 2027. godinu za njega predstavljalo ostvarenje sna.

Da li bi ponovo krenuo na slično putovanje?

Možda, ali ne nužno u čamcu od pečurke.

„Moj čamac od pečurke je težak 48,5 kilograma i nije naročito brz. Za izradu samo jednog takvog plovila bili su potrebni čitava ekipa, mnogo resursa i dosta vremena. Čamac je i nakon putovanja u dobrom stanju, ali ne bih rekao da predstavlja bolju alternativu plastičnim čamcima koji se mogu kupiti u prodavnicama opreme za kampovanje“, iskren je Sem.

Ipak, voleo bi da neko pokuša da napravi unapređenu verziju njegovog modela. Na svom sajtu čak je objavio besplatan priručnik od 94 strane, u kojem je sakupio sve informacije o gljivama za koje bi voleo da ih je imao pre nego što je započeo ovaj projekat.

„Ja nisam naučnik, ja sam umetnik. Ali ako sam ja uspeo da postignem ovoliko, verujem da možemo da odemo mnogo, mnogo dalje“, poručio je.

Sem Šumejker tako je spojio umetnost, prirodu i avanturu u poduhvat koji je pokazao da čak i jedna džinovska pečurka može da postane plovilo sposobno za prelazak otvorenog mora.

Povezane vesti