Kada se pomene „Krvava Meri“, većina odmah pomisli ili na koktel sa sokom od paradajza ili na pesmu benda Azra. Ipak, taj zastrašujući nadimak se prvobitno odnosilo na vladarku koja je Englesku pretvorila u poprište verskog terora. Umrla je 17. novembra 1558. ne ostavivši potomke. 

Taj nadimak nije dobila zabadava. Ona jeste bila odgovorna za pogubljenja stotina ljudi, ali priča o prvoj engleskoj kraljici koja je vladala samostalno mnogo je složenija od slike okrutne žene koju je istorija zapamtila, piše magazin Smithsonian.

Njen otac je najurio majku, zaratio s papom, a Meri proglasio nezakonitim detetom

Meri I rođena je 18. februara 1516. godine kao ćerka Henrija VIII i Katarine Aragonske. Odrastala je kao voljena princeza i naslednica prestola, ali se njen položaj dramatično promenio kada je njen otac odlučio da poništi brak sa Katarinom i oženi se Katarininom dvorskom damom Anom Bolen. Meri je izgubila majku, status zakonite naslednice i mesto na dvoru. Od nje se očekivalo i da se odrekne katoličke vere, što je odbila.

Posle smrti mlađeg brata, uspela da se domogne prestola

Godinama je živela u neizvesnosti, dok se borba za engleski presto nastavljala. Posle smrti Edvarda VI, 1553. godine, vlast je nakratko preuzela ledi Džejn Grej, ali je Meri uspela da okupi pristalice i uđe u London 3. avgusta. Konačno je postala kraljica, posle života u kojem joj je sopstvena porodica više puta osporavala pravo na presto.

Zbog vere ljude spaljivala na lomači

Meri je vladala samo pet godina, ali je upravo taj period obeležio njen istorijski ugled. Kao uverena katolkinja, želela je da Englesku vrati pod uticaj Rimokatoličke crkve, nakon što je njen otac raskinuo veze sa Rimom, a protestantizam ojačao tokom vladavine njenog polubrata Edvarda VI.

Verska politika nove kraljice ubrzo je postala brutalna. Oko 280 protestanata spaljeno je na lomači zbog jeresi, a među njima su bili i istaknuti verski reformatori. Upravo su ta pogubljenja postala najvažniji razlog zbog kojeg je Meri ostala upamćena kao „Krvava Meri“.

Međutim, versko nasilje nije bilo nepoznanica u tadašnjoj Evropi, a ni njen otac Henri VIII nije zazirao od brutalnog obračunavanja sa protivnicima. Ipak, Meri je dobila nadimak koji je postao deo njenog imena, dok se slična etiketa nije zadržala uz druge vladare koji su takođe progonili i pogubljivali ljude zbog verskih i političkih uverenja.

Da li bi je istorija drugačije pamtila da je bila muškarac?

Pitanje koje se nameće jeste zašto je upravo Meri postala simbol verske okrutnosti. Njena politika jeste bila represivna i posledice su bile strašne, ali istoričari ukazuju i na to da je njena reputacija oblikovana političkim sukobima koji su usledili.

Protestantska propaganda imala je važnu ulogu u stvaranju slike o Meri kao krvoločnoj vladarki. Njena naslednica Elizabeta I obnovila je protestantizam, a priča o Merinim progonima postala je deo šireg političkog i verskog narativa. Uz to, u istorijskim prikazima često se drugačije vrednuju postupci žena na vlasti, naročito kada odstupaju od očekivanja koja im društvo nameće.

Fantomska trudnoća i smrt

Meri je bila udata za deceniju mlađeg španskog kralja Filipa II, ali nisu imali dece. Navodno je u stomaku imala tumor za koji je pogrešno verovala da je trudnoća, a umrla je 1558. godine, u 42. godini života. Nasledila ju je mlađa sestra, Elizabeta I. Merina vladavina ostala je upamćena po verskim progonima, ali i po pokušaju da povrati položaj koji joj je porodica godinama oduzimala.

„Krvava Meri“ nije bila ni bezgrešna žrtva okolnosti ni jednodimenzionalni istorijski negativac. Bila je vladarka čije su odluke imale tragične posledice, ali čiju su sliku oblikovali i pobednici u verskoj i političkoj borbi koja se nastavila dugo nakon njene smrti. 

Povezane vesti