1. Polarni medvedi se svrstavaju u morske sisare. Budući da veći deo života provode na morskom ledu Arktičkog okeana i zavise od okeana kada je reč o hrani i staništu, polarni medvedi jedina su vrsta medveda koja se smatra morskim sisarima.

2. Koža polarnog medveda zapravo je crna. Ispod gustog krzna polarni medvedi imaju potpuno crnu kožu. Njihovo krzno je, zapravo, prozirno i samo izgleda belo jer odbija vidljivu svetlost.

3. Mogu da plivaju neprekidno i po nekoliko dana. Osim što u vodi mogu da dostignu brzinu od oko 10 kilometara na sat, polarni medvedi sposobni su da plivaju na velike udaljenosti, i to satima bez prestanka, kako bi stigli od jedne ledene površine do druge. Njihove velike šape posebno su prilagođene plivanju: njima veslaju kroz vodu, dok zadnje noge drže ispružene i koriste ih kao kormilo.

4. Uspešno se završi manje od dva odsto njihovih lovova. Iako gotovo polovinu života provode u potrazi za hranom, polarni medvedi retko uspevaju da ulove plen. Njihova glavna hrana su prstenaste i bradate foke, koje love na različite načine. Nekada provaljuju u jazbine u kojima foke donose mladunce na svet, nekada čekaju kod otvora kroz koje foke izranjaju da udahnu vazduh ili na ivici vode, a ponekad se prikradaju fokama koje se odmaraju na ledu. Osim fokama, hrane se i uginulim životinjama, manjim sisarima, pticama, njihovim jajima, pa čak i biljkama.

5. Naučnici mogu da izdvoje DNK polarnog medveda samo iz njegovih tragova u snegu. Ovaj projekat, koji su nekoliko godina razvijali Svetski fond za prirodu (WWF) i organizacija MIX Research, zasniva se na uzimanju uzoraka snega iz otisaka polarnih medveda. Na taj način izdvajaju se tragovi životinjskog DNK iz životne sredine (eDNK), što naučnicima pruža dragocene podatke za zaštitu ove vrste. Analizom DNK iz otisaka u snegu istraživači su uspeli da utvrde čak i čime se medved hranio.

6. Klimatske promene nisu jedina pretnja njihovom opstanku. Iako su klimatske promene najveća pretnja opstanku polarnih medveda, ovi predatori suočavaju se i sa drugim opasnostima. Naftna i gasna industrija sve više se okreću Arktiku, što povećava rizik od uništavanja njihovog staništa usled istraživanja i eksploatacije prirodnih resursa. Kontakt s naftom može da umanji izolacionu sposobnost njihovog krzna, zbog čega medvedi troše više energije kako bi održali telesnu temperaturu. Ako je progutaju, nafta može biti i otrovna za njih. Preko plena mogu biti izloženi i različitim toksičnim hemikalijama, poput pesticida, koje mogu da naruše funkcionisanje organizma i sposobnost razmnožavanja. Topljenje morskog leda usled klimatskih promena dovelo je i do češćih susreta ljudi i polarnih medveda. Gladni medvedi tokom leta sve češće dolaze u potragu za hranom u naseljena područja. Srećom, ljudi uče kako da se prilagode njihovom prisustvu i primenjuju preventivne mere kako bi smanjili rizik od sukoba.

7. Postoje hibridi grizlija i polarnog medveda. Još 2006. godine genetskim analizama potvrđeno je postojanje hibrida polarnog medveda i grizlija, poznatih pod nazivima „grolar“ ili „pizli“ medvedi. Ovi hibridi fizički predstavljaju kombinaciju dve vrste, ali kako u prirodi uglavnom nastaju ukrštanjem mužjaka grizlija i ženke polarnog medveda, mladunci odrastaju uz majke i ponašaju se poput polarnih medveda. Mogućnost njihovog međusobnog ukrštanja nije iznenađujuća ako se zna da su polarni medvedi evoluirali od mrkih medveda pre svega oko 150.000 godina.

8. Mladunci polarnog medveda na rođenju teže oko 700 grama. Mladunci polarnih medveda rađaju se veoma mali, sa svega oko 700 grama. Međutim, zahvaljujući majčinom mleku bogatom mastima, njihova telesna masa poveća se čak 15 puta do trenutka kada izađu iz jazbine.

9. Mužjaci polarnog medveda mogu da budu teški kao deset odraslih muškaraca. Mužjaci polarnih medveda mogu da dostignu težinu od čak 800 kilograma i dvostruko su krupniji od ženki. Mogu da narastu do tri metra u dužinu, što ih čini najvećom vrstom medveda, ali i najvećim kopnenim mesožderima na svetu.

10. Mogu da namirišu plen na udaljenosti od čak 32 kilometra. Polarni medvedi imaju izuzetno razvijeno čulo mirisa. Svoj plen mogu da namirišu na udaljenosti do 32 kilometra, a veruje se da mogu da osete prisustvo foka čak i ispod debelog sloja snega ili leda, i to sa udaljenosti od jednog kilometra.

Povezane vesti