Psihološkinja Džonis Veb objašnjava da deca čije emocije i potrebe nisu bile dovoljno primećene mogu usvojiti poruke koje ih prate godinama i utiču na njihov odnos prema sebi i drugima. Prema njenim rečima, osobe koje su bile emocionalno zanemarene kao deca u odraslom dobu najčešće moraju da odbace ovih deset uverenja.
Nije dobro biti previše srećan ili previše tužan
Deca prirodno doživljavaju snažne emocije i potrebna im je pomoć odraslih kako bi naučila da ih razumeju i regulišu. Veb navodi da emocionalno zanemarena deca umesto toga mogu dobiti poruku da su njihove emocije preterane.
"Naučili ste da potiskujete svoja osećanja, umesto da razvijete veštine potrebne za upravljanje njima", objašnjava psihološkinja za YourTango.
Previše ste osetljivi
Kada je dete povređeno ili uznemireno, potrebno mu je da njegovi osećaji budu prihvaćeni kako bi ih s vremenom naučilo samo da reguliše. Ako umesto toga dobije poruku da su osećanja znak slabosti, može početi da ih osuđuje i kod sebe.
"Ono što ste naučili jeste da osuđujete sebe zato što ih imate", tvrdi Veb.
Vaše potrebe i želje nisu važne
Deca treba da osećaju da su njihove potrebe i želje važne ljudima oko njih. Veb, pozivajući se i na istraživanje Frensis K. Grosman o posledicama emocionalnog zlostavljanja i zanemarivanja, tvrdi da nedostatak takvog interesovanja može dovesti do suprotnog uverenja.
"Kada vas niko nije dovoljno pitao šta želite, naučili ste da vaše želje nisu važne", navodi ona.
Razgovor o problemima opterećuje druge
Problemi u školi, sa prijateljima ili u porodici normalan su deo odrastanja, a deci je potrebno da osećaju da o njima mogu da razgovaraju. Ako roditelji ne mogu da pruže takvu podršku, dete može naučiti da sve zadržava za sebe.
"Naučili ste da drugi ne mogu da se nose s vašim problemima, pa je najbolje da ih zadržite za sebe", objašnjava Veb.
Plakanje je znak slabosti
Plakanje može pomoći u oslobađanju i obradi emocija. Ako roditelji ignorišu ili postiđuju dete zbog suza, ono može početi da veruje da ih treba skrivati.
"Naučili ste da je plakanje nešto negativno i da ga treba izbegavati", ističe psihološkinja.
Drugi će vas osuđivati ako pokažete osećanja
Osuđivanje deteta zbog pokazivanja emocija može stvoriti strah od otvorenosti koji se prenosi i u odraslo doba. Zbog toga osoba može skrivati svoja osećanja kako ih drugi ne bi smatrali slabošću ili iskoristili protiv nje.
"Skrivaj svoje emocije od drugih ili će oni misliti manje o tebi", opisuje Veb poruku koju takva deca mogu usvojiti.
Ljutnja je loša i treba je potiskivati
Ljutnja je prirodna emocija, a deci treba pomoći da je prepoznaju i nauče da njome upravljaju. Veb, pozivajući se i na rad Kimberli Šipman, navodi da kažnjavanje ili potiskivanje ljutnje može stvoriti uverenje da je ona sama po sebi loša.
"Naučili ste da je ljutnja loša i da je treba potiskivati", ističe.
Oslanjanje na druge vodi do razočaranja
Deci su potrebni pomoć i podrška, baš kao i odraslima. Veb se poziva na istraživanje koje je vodila Doris J. L. Leung i tvrdi da dete koje ne može da se osloni na roditelje može naučiti da pomoć nije vredno ni tražiti.
"Naučili ste da je najbolje ne tražiti pomoć jer se tako samo izlažete razočaranju."
Druge ne zanima ono što imate da kažete
Deca prirodno žele da postavljaju pitanja i govore o svetu oko sebe. Ako ih kod kuće retko slušaju ili pitaju za mišljenje, mogu zaključiti da njihove reči nisu važne.
"Naučili ste da vaša pitanja i reči nisu vredni pažnje i da ih treba zadržati za sebe", navodi Veb.
Sami ste na svetu
Detetu je potreban osećaj da postoji odrasla osoba na čiju pomoć može da računa. Ako tu podršku često ne dobija, prema Veb, može odrasti verujući da može da se osloni samo na sebe.
Ipak, psihološkinja naglašava da su takva uverenja naučene porodične poruke, a ne činjenice.
"Povezani ste s drugima, važni ste i nipošto niste sami", zaključuje Veb.