Ovakav roditeljski stav ostavlja trajne posledice, zbog kojih se deca kada odrastu bore s osećajem da nikada nisu dovoljno dobra, piše YourTango.

Moguće je da su roditelji govorili da tuga i ljutnja nisu prihvatljive emocije, a vaše reakcije proglašavale su se pogrešnim. Takođe, moguće je da su vam uskraćivali ljubav ako niste neprestano nizali uspehe. U takvom okruženju dete se ne oseća sigurno jer je ljubav uslovljena poštovanjem proizvoljnih pravila, a ne samim postojanjem.

Stručnjaci navode da je prvi i najčešći simptom odrastanja uz perfekcionističke roditelje sklonost potiskivanju ličnih emocija. Ukoliko je reč o tugi, ljutnji, frustraciji ili ljubomori, emocijama koje se etiketiraju kao negativne, osobe će verovatno imati poteškoća da ih istinski prožive. To ne znači da te emocije ne postoje, već da im je teško pristupiti. Hronično potisnuta osećanja vremenom se mogu pretvoriti u anksioznost, depresiju ili dugoročno dovesti do ozbiljnijih bolesti.

Uz to, što je osoba više odvojena od svojih osećaja, to je verovatnije da će neprijatne emocije okrenuti protiv sebe. Potiskivanje emocija, stid i samopoštovanje su isprepleteni i često vode u depresiju. Odrastanje u domu u kom ništa nije bilo dovoljno dobro, uz bezbroj pravila o tome šta je dobro, a šta pogrešno je izuzetno iscrpljujuće. Takođe, ne postoji savršen način vaspitanja i svaki roditelj na neki drugi način ostavlja psihološke ožiljke na svojoj deci.

Ako stalno pokušavate da sve u životu radite ispravno, uvek ćete se osećati napeto, iščekujući sledeću grešku. Svaka greška tada pojačava osećaj neadekvatnosti, terajući vas da se još više trudite da budete savršeni, sve dok se taj obrazac ne prekine.

Kada vam neko u odraslom uzrastu uputi konstruktivnu kritiku, biće vam teško da je prihvatite. Ton te osobe može vas podsetiti na roditelje zbog čega ćete se osećati napadnuto.

Stalni pokušaji da živite prema strogim standardima roditelja stvaraju osnovu za život u kom neprestano udovoljavate drugima.

Povezane vesti