Roditelji osećaju velik pritisak, pogotovo jer je sve više istraživanja o negativnim posledicama odgoja privilegovane i sebične dece.

Ali, naučnici objašnjavaju da mnogi potezi kojih se roditelji pribojavaju zapravo zadovoljavaju ključne razvojne potrebe deteta. Suprotno raširenom mišljenju, nećete razmaziti bebu ako je podignete dok plače, niti malo dete ako ga utešite tokom ispada besa, piše Parents.

"Roditelji žele sve da urade ispravno i imaju najbolje namere. Ipak, većina postupaka za koje strahuju da će razmaziti decu zapravo su načini na koje se zadovoljavaju ključne razvojne potrebe", kaže dr Sara Kejn Spanagel, licencirana psihološkinja sa Unicerziteta "Case Western Reserve".

Stoga je važno razumeti koji roditeljski postupci zaista podstiču sebično ponašanje, ali i koji ga potezi neće izazvati, bez obzira na komentare okoline.

Šta zapravo znači razmaženo dete?

Definicija razmaženosti među roditeljima je široka, ali naučnici su prilično specifični. Prema dr Spanagel, istraživanja i kliničko iskustvo ukazuju na tri obrasca koja mogu dovesti do razmaženosti: nedosledne granice, spasavanje dece od svake nelagode i neprovođenje postavljenih pravila. Ti obrasci, koji se u trenutku čine lakšima, dugoročno sprečavaju razvoj samostalnosti.

"Nedoslednost, manjak granica i spasavanje dece od svake nelagode vode u razmaženost. S druge strane, toplina, odgovaranje na potrebe i fleksibilnost stvaraju zdravu decu koja postaju zdravi odrasli", kaže dr Spanagel.

Potezi koji ne kvare decu

Pre nego što neku situaciju proglasite "kvarenjem" deteta, važno je proceniti dve stvari, objašnjava psihološknja Kejtlin Slavens. "Prvo, šta očekujemo od deteta, i drugo, ima li ono trenutno veštine da ispuni ta očekivanja", kaže Slavens. Među najčešćim situacijama koje roditelji pogrešno doživljavaju kao "kvarenje" deteta su upravo one koje slede.

Podizanje bebe koja plače

Strah da će beba "naučiti da manipuliše" ako je roditelj podigne svaki put kad zaplače nije utemeljen. "Ljudi pretpostavljaju da bebe pokušavaju kontrolisati roditelje, a one zapravo grade temeljno poverenje, emocionalnu regulaciju i sigurnu privrženost", kaže dr Spanagel. To su temelji za ceo život, a reagovanje na plač u prvim mesecima bebi daje osećaj sigurnosti.

Uteha nije popuštanje

Roditelji često misle da popuštaju ako teše dete koje je uznemireno zbog postavljene granice. Kejtlin Slavens objašnjava da to nije isto. Možete zagrliti dete koje plače, saslušati ga i svejedno reći: "Ne, nećemo uzeti još jedan keks". Uteha u takvim situacijama pomaže detetu da razvije samoregulaciju.

Pomoć oko zadatka koji dete već zna

Zabrinutost je da će pomaganje detetu kod oblačenja, iako ono to zna samo, stvoriti lenjost. Stvarnost je drugačija. "Jedno je znati kako nešto obaviti, a drugo je biti u stanju to učiniti kad si umoran, zabrinut ili preopterećen", kaže Slavens. Dete koje se bez problema samo oblači subotom ujutro možda će trebati pomoć u haosu ponedeljka pre škole.

Dopuštanje detetu da ima pravo glasa

Neki se roditelji boje da daju detetu previše kontrole ako mu dopuste da samo odabere odeću ili objasni zašto misli da je nešto nepravedno. Međutim, tako deca stiču vredno iskustvo u donošenju odluka. Roditelji i dalje donose važne odluke, ali deca dobijaju priliku da izraze svoje želje i uče iz sopstvenih izbora.

Pregovori oko pravila

Pregovaranje između dece i odraslih često je na lošem glasu, ali to je odličan način da deca vežbaju samostalnost i rešavanje problema. "Osećaj da mogu uticati na stvari osnovna je razvojna potreba", kaže dr Spanagel. Određeni nivo pregovora, čak i s tinejdžerima, gradi odgovornost i međusobno poštovanje.

Izvinjenje detetu

Neki se roditelji boje da će izvinjenjem narušiti svoj autoritet. U stvarnosti, izvinjenje može zvučati ovako: "Nije trebalo da vičem. Žao mi je. Ipak, pravilo ostaje isto." Očekivanje ostaje isto, a odrasla osoba preuzima odgovornost za svoje ponašanje. Deca najbolje uče kako da se izvine posmatrajući roditelje.

Pomoć pri uspavljivanju

Mnogi roditelji misle da će deca postati "zavisna" od predmeta za utehu ili prisutnosti roditelja ako im se pruži previše podrške pre spavanja. "Sposobnost samoumirivanja ne uči se kroz stres. Ona se neurološki razvija s vremenom, uz pomoć dobrih rutina i koregulacije s roditeljem", ističe dr Spanagel. Blizina roditelja smanjuje teskobu i podržava zdrav san.

Dopuštanje detetu da odustane

Dopustiti detetu da odustane od neke aktivnosti roditeljima može biti teško. Pitaju se hoće li dete zbog toga postati osoba koja lako odustaje. Naučnicici kažu da to nije znak razmaženosti. "Ako je aktivnost razvojno neprimerena, uzrokuje detetu patnju ili se ne poklapa s njegovim interesima, u redu je odustati", kaže dr Spanagel.

Ako dete često želi da odustane od nečega, to je prilika za razgovor i zajedničko planiranje, a ne za odbijanje rasprave.

Povezane vesti