Iako o tome retko razmišljamo, naš hod - brzina, držanje tela, zamah ruku - neprestano šalju poruke o našem unutrašnjem svetu.

To nije samo nagađanje; psiholozi već gotovo sto godina proučavaju što sve koraci mogu da otkriju, a moderna tehnologija donosi zapanjujuće nove spoznaje o vezi između našeg kretanja i mentalnog stanja.

Način na koji hodamo jedinstven je poput otiska prsta.  Hod je mnogo više od pukog prebacivanja s tčke A na tAčku B. On je neverbalni potpis koji može da otkrije naše trenutno raspoloženje, dominantne crte ličnosti, pa čak i one stvari koje pokušavamo da sakrijemo od drugih.

Naučna potvrda stare mudrosti

Jednu od prvih studija na ovu temu objavio je nemački psiholog Verner Vulf daleke 1935. Volf je tajno snimao učesnike dok su obavljali jednostavan zadatak, a zatim im pokazivao snimak dok su skrivali glave. Uprkos tome što su videli samo pokrete tela, učesnici su izneli veoma slične zaključke o ličnostima drugih sa iznenađujućom doslednošću. Na primer, jedan učesnik je nezavisno opisan kao "uobražen bez pokrića" i "očajnički želi da privuče pažnju".

Moderna istraživanja otišla su korak dalje. Korišćenjem digitalne tehnologije, naučnici danas mogu da pretvore nečiji hod u prikaz svetlećih tačaka koje predstavljaju ključne zglobove. Time se uklanjaju svi vizualni tragovi poput odeće ili izgleda i ostaje samo čisti pokret. Takve su studije otkrile da, grubo rečeno, postoje dva glavna stila hodanja: mlađi i stariji. Mlađi stil karakterišebrži ritam, više poskakivanja, veći zamah ruku i ljuljanje kukova, dok je stariji krut, sporiji i često nagnut prema napred. Zanimljivo je da stil hoda ne mora da odgovara stvarnoj dobi osobe - mladi ljudi mogu da imaju "stari" hod i obrnuto. Posmatrači su osobe s mlađim stilom hoda redovno ocenjivali srećnijima i moćnijima.

Rečnik govora tela: Od sreće do teskobe

Stručnjaci su uspeli da povežu specifične načine hodanja s određenim emocionalnim stanjima, stvarajući svojevrsni rečnik govora tela u pokretu.

Sreću odaje hod s primetnim poskakivanjem, uspravno držanje i snažniji zamasi rukama. S druge strane, tuga i depresija manifestiraju se kroz pognuto držanje, pogled usmeren prema tlu, sporije kretanje i smanjen zamah ruku. Jedna je studija čak pokazala da su učesnici koji su hodali pognuto zapamtili više negativnih rječi sa spiska nego oni koji su hodali uspravno.

Ljutnja se često prepoznaje po bržem tempu i preteranim, oštrim zamasima ruku, dok teskoba može da se primeti u sporijem hodu i povlačenju nogu, kao da osobi nedostaje energije i entuzijazma. Opušteni šetači koji koračaju bez žurbe, uzdignute glave, obično odaju utisak samopouzdanja i zadovoljstva.

Mračna strana čitanja hoda

Iako su naše pretpostavke o nečijoj ličnosti na temelju hoda često pogrešne, način na koji se krećemo može da otkrije nešto mnogo zlokobnije: našu ranjivost. Istraživanja su pokazala da se osobe koje hodaju sporije, kraćim koracima i s manjim zamahom ruku percipiraju kao lakše mete.

Ilustracija; Foto: Christian Mueller/Shutterstock

Jedna uznemirujuća studija otkrila je da zatvorenici s visokim ocenama na testovima psihopatije imaju neverovatnu sposobnost prepoznavanja bivših žrtava napada samo gledajući snimke njihovog hoda. Čini se da su neki od njih bili potpuno svesni te sposobnosti, navodeći da pri proceni plena posebnu pažnju obraćaju upravo na hod. To se poklapa s dokazima iz anegdota; serijski ubica Ted Bandi navodno je izjavio kako je "mogao da prepozna žrtvu po načinu na koji je hodala ulicom".

Može li promena hoda da promeniti raspoloženje?

Postavlja se logično pitanje: ako naše raspoloženje utiče na hod, važi li i obrnuto? Odgovor je, čini se, potvrdan. Istraživanja su pokazala da svesno usvajanje "srećnog" stila hodanja - s uspravnim držanjem, zabačenim ramenima i slobodnim zamahom ruku - može da poboljša raspoloženje i smanji negativna osećanja. Učesnici koji su hodali na ovaj način pokazali su se otpornijima na stres u poređenju s onima koji su hodali pognuto.

Neki stručnjaci čak sugerišu da je moguće naučiti hodati na način koji odašilje poruku neranjivosti - brže, dužim koracima i odvažnijim pokretima. Ipak, upozoravaju da ne treba preterivati. Previše truda da se ostavi određeni utisak može delovati usiljeno i zapravo otkriti untrašnju nesigurnost, baš poput onog "umišljenog" učesnika iz Vulffovog eksperimenta s početka priče.

Povezane vesti