O kultnom romanu Srđana Valjarevića „Komo“, koji se ove godine pojavio u jubilarnom izdanju, u tvrdom povezu, povodom dvadeset godina od izlaska, i njegovom značaju u srpskoj književnosti – a i šire – u knjižari Delfi SKC govorili su, pored autora, književna kritičarka Vladislava Gordić Petković i književni istoričar Vladan Bajčeta.

Foto: Laguna/Promo
 

Roman „Komo“, koji je ubrzo po objavljivanju dobio status kultnog, koji je preveden na mnoge strane jezike i ovenčan brojnim nagradama, autobiografskog je karaktera, jer autor sa čitaocem bez zadrške deli uspomene na boravak u Belađu, kraj jezera Komo, u posebnoj vili, gde je kao pisac dobio jednomesečnu Rokfelerovu stipendiju za radionice sa intelektualnom elitom iz celog sveta i za podsticaj svom novom književnom delu. Jubilarno izdanje ima i predgovor pisca – što je čitaocima uvek dragoceno, jer pruža neke nove uvide u delo. 

Foto: Laguna/Promo

Vladislava Gordić Petković i Vladan Bajčeta na početku su nam rekli zašto vole „Komo“ i zašto je on i posle dvadeset godina toliko živ.

„Mislim da deo privlačnosti ovog romana može da bude u tome što uopšte ne moramo da ga čitamo kao autobiografski, kao nekakav produžetak života i rada Srđana Valjarevića“, istakla je Vladislava Gordić Petković. „Ja čak mogu da iznesem i jednu smelu, drugačiju tezu, da je ovo, možda, jedna vrsta snoviđenja, da je zapravo boravak u idiličnim, kontrolisanim uslovima, na skrovitom, lepom mestu, gde je glavno zanimanje dokolica, gde su svi ljudi dobri, gde nema napetosti, nema agresije, pa čak ni ambicije, zapravo san o najboljem od svih svetova, san koji je pisac odsanjao, poveden nekom vrstom proviđenja, nekom vrstom željene fantazije. Snovi, ako ih tumačimo onako kako to čini Frojd, mogu da budu deo naših skrivenih želja, tako da mislim da je ovo roman koji može da se čita kao san o ispunjenju želje, san o jednoj savršenoj pesničkoj i spisateljskoj državi.“

Foto: Laguna/Promo Foto: Laguna/Promo

Vladan Bajčeta je „Komo“ pročitao pet puta i svrstava ga među knjige života.

„Otkako sam se zaljubio u književnost kao đak, u osnovnoj školi je to bio ‘Robinzon Kruso‘, u srednjoj ‘Bludni sin‘, pa ‘Proljeća Ivana Galeba‘, na fakultetu od svačega ponešto, ali od savremene književnosti na srpskom i na svetskom nivou, ja nemam dražu knjigu od ‘Koma‘. Zato što me je pratila kroz život i mogu i sam da proslavim neku vrstu jubileja sa piscem i sa čitaocima. Pamtim kad sam je prvi put vidio i šta sam prvo pomislio tada. Bilo je to u čitaonici biblioteke Studentskog grada, spremao sam ispite i tada je bio objavljen najuži izbor za Ninovu nagradu. Neko je lepo osmislio da nâs studente upozna s tim tako što će izložiti knjige u jednoj vitrini biblioteke i dobro pamtim kako su mi u oči upale korice romana ‘Komo‘ i ta reč kojoj tada nisam znao značenje, jer nisam ni znao u tom trenutku da postoji jezero Komo. Kao da je to bila neka čarobna reč, kao nekakva leksička mandala u kojoj se krije nekakav dublji smisao koji možemo celog života otkrivati. I ispostavilo se da za mene to jeste tako. Pamtim dobro šta su mi govorili svi ljudi koji su je pre mene pročitali – da je to jedna vrlo zanimljiva knjiga u kojoj se ništa ne događa. Ja sam knjigu pročitao, zaista sam se oduševio, posle sam je pročitao nekoliko puta za svoje akademske potrebe, pisao sam neki rad, pa čak i boravio u Italiji na postdoktorskoj stipendiji i predavao studentima u Belađu. Nekako me je ta knjiga pratila u stopu, jer na svakih nekoliko godina su se otvarale nove prilike da je ponovo pročitam, da nešto o njoj otkrijem i kažem. I to ‘ništa‘ što se u ovoj knjizi događa, zapravo je njena najveća umetnost. Ta prividna ili složena jednostavnost njegove tamošnje svakodnevice zapravo krije jednu značenjsku dubinu, kao što je jezero na kojem boravi. Samo jedna rečenica: taj roman govori o tome kako jedan čovek dođe na jedno mesto, stupi u kontakt sa nekim ljudima, i oni iz tog susreta izađu drugačiji. To je priča svih priča, oduvijek, otkako postoji književnost, i nema ništa teže nego ispričati tu priču.“

Foto: Laguna/Promo Foto: Laguna/Promo

U predgovoru jubilarnom izdanju Srđan Valjarević napisao je kako se našao na tom mestu, u toj jednomesečnoj vremenskoj rupi ili, bolje rečeno, u potpuno praznom prostoru sopstvenog života, gde se konačno osetio mirno i spokojno, ispražnjeno od svih ambicija, osetivši da je praznina u čoveku najvažniji prostor, koji tek treba da bude ispunjen nečim drugim. Otkrio je kako se taj prostor popunjavao i sa kakvim emocijama danas dočekuje svako novo tumačenje „Koma“.

„Ja knjigu nisam čitao dvadeset godina i jako mi je teško da pričam o njoj, ali zanimljivo mi je da slušam nekog drugog kako priča o njoj. Bolje se, naravno, sećam okolnosti kad sam otišao tamo i kasnije kada sam pisao taj roman nego same knjige. Te okolnosti su bile takve kakve su bile – ‘98. godina, ja sam pisao za list Danas, koji je bio i zabranjivan. Mučna je bila ta situacija. I onda se odjednom nađete jednog jutra u vili, kroz čiji prozor, kad se probudite, imate pogled na flamanski pejzaž iz 17. veka i možete da radite šta hoćete. To je taj prazan prostor u kojem sam se iznenada našao, bez ikakvih obaveza. Trebalo mi je posle jedno 4-5 godina da sredim rukopis. Dvadeset godina u životu nije tako mnogo, ali jeste kad nešto uradite, pa od toga prođe toliko vremena. Ovo što sad radim je nešto potpuno drugačije, pa mi je teško da se vraćam na samu knjigu, ali ne i na taj period. Uvek mi je zanimljivije kada slušam druga tumačenja i drago mi je da knjiga i dalje živi, ne samo u Srbiji nego i van nje.“

Vladislava Gordić Petković govorila je o specifičnosti stila kojim je napisan „Komo“.

„Moje čitanje Valjarevića je dugo bilo pripremano, utoliko pre što sam ja svoj magistarski rad pisala o Rejmondu Karveru, majstoru minimalizma, nedorečenosti, prividnoj neartikulisanosti. Neću da kažem da je Srđan Valjarević neka vrsta Karverovog učenika, jer mislim da se tu više radi o nekoj vrsti podudarnosti, možda pre slučajne nego namerne. Ne mislim da Srđan ima ijedan svestan uzor koga se drži slepo, nego da piše onako kako bi svi pisci želeli da pišu, nepretenciozno i tako da se o njima kaže ono što često kažu Murakamijevi čitaoci a što potpisujem da važi i za Srđana Valjarevića – da ga je lako čitati. Te rečenice su jednostavne, stil je neposredan, imate utisak da je pred vama čarolija nečeg vrlo običnog, u šta možete da proniknete, ali drugi deo rečenice je nešto što nas uvodi u neki drugi svet. Autorov junak i pripovedač vrlo neposredno govori o tome kako se oseća u određenim trenucima, šta vidi pred sobom, ali on isto tako uspeva da uspostavi jedan vrlo privatan odnos sa stvarima, recimo sa svojim tranzistorom koji doživljava kao neku vrstu partnera u samoći, u bliskosti. Mislim da je Srđan Valjarević za jednog graditelja likova usamljenika, izopštenika, zapravo zapanjujuće komunikativan i njegov stil je istovremeno i direktan, i pohvala je običnosti, prividno jednoznačnom govoru, ali sa druge strane, tu prepoznajete bogatstvo značenja. Ja sam pre nekoliko godina rekla da je to knjiga koju bih uvrstila u lektiru. Ali ‘Komo‘ je postao deo akademskog kurikuluma mnogo pre nego što mi to možemo i da pretpostavimo. Tanja Rosić je na Ženskim studijama predavala o Srđanovoj prozi i mislim da je možda čak prva i pisala o pripovedaču u njegovoj prozi i poeziji, tako da je on zapravo i po ovoj knjizi i po ukupnom delu već postao, da ne kažemo deo kanona, ali deo nečeg mnogo realnijeg i važnijeg, a to je školski program i da će biti uvršten u lektiru, pored Desanke Maksimović i Bore Stankovića. Ovo je veče u kojem možemo da pravimo mnogo paralela i sa stvarnošću i sa književnošću: ako Bora Stanković ima svog urbanog naslednika, možda ga treba tražiti među redovima Srđanove proze.“

Vladan Bajčeta je govorio o nemogućnosti svrstavanja ovog romana u jedan žanr. On smatra da je to važno pitanje o celom opusu Srđana Valjarevića, jer je „Komo“ sinteza svega što je on do tada radio.

„Zapravo, žanr ovog romana je da je to samo roman. Njegova jednostavna i elementarna pripadnost je pripadnost žanru romana, izvan svih postmodernističkih specifikacija, kao što su roman-rečnik, roman-fuga – ja to zovem roman sa crticom, roman kojem nije dovoljno što je roman, nego mora da bude još nešto. Ali ‘Komo‘ svakako predstavlja, makar se meni tako učinilo u svim čitanjima Srđanove proze od početka do kraja, pravu vršnu tačku onoga što je do tada pisao. Zapravo, Srđanova proza, odnosno njegov famozni stil ima svoju specifičnost i prepoznatljiv je već nakon nekoliko riječi ili rečenica. Početak romana glasi: ‘Bio je utorak, bio je sunčan i topao dan…‘, tako počinju pismeni sastavi. Postoji divna Srđanova pesma ‘Klinč‘, koja je esencijalna za njegovo pismo, i lirsko, i prozno. On kaže: ‘Zovem se Srđan Valjarević, rođen sam tad i tad, volim flomastere, volim punjene paprike, volim kad žensko nosi mušku košulju‘ – dakle, on piše kao neko ko prvi put piše, ko je tek naučio jezik. Ali to nije neka mašina njegovog stila u koju on ubacuje stvarnost i onda ona izlazi takva kakva jeste, u tome je sadržan jedan specifičan pogled na svet, a što je još važnije, kompatibilnost sa onim o čemu on piše, jer taj stil odgovara jednostavnosti priče i elementarnosti emocija. Uzmite samo po meni najlepši aspekt ‘Koma‘, razgovore sa konobaricom Aldom, koji se vodi tako što oni crtaju. Oni crtaju kao mala deca. Takav je i njegov stil, a to je najteže postići. Jer ‘lako ćete neukost i prostotu zavarati dugim, kompleksnim, komolikovanim rečenicama‘, ali hajde napravite ovakav roman od prostoproširenih rečenica.“

Ovaj roman je zapravo roman o susretu između ljudi koji na prvi pogled nemaju jedni drugima šta da daju, nadovezao se Vladan Bajčeta.

„Ako se vratimo na opštepoznatu stvar da u podnožju Baleđa žive oni koji su Valjarevićevom junaku mnogo bliži. On nikako ne pripada svetu ljudi koji dolaze u vilu Serbeloni, on i sam kaže kako ne zna kako se tu zatekao. On je neka vrsta autsajdera tamo, ali neku vrstu prisnosti uspeva da pronađe i među tim ljudima. Dakle, klasne razlike i bilo kakve druge vještački stvorene razlike u ovom svijetu, takvoj vrsti neposrednosti ljudskog odnosa ne mogu da se ispriječe. On jednako lepo komunicira sa gospodinom Somermanom, matematičarem i ornitologom, kao i sa Augustom, vlasnikom jednog kafea u Belađu. Njegova romansa, koja nije ostvarena, sa Aldom, jednako je lepa kao i ona sa fotografkinjom Brendom. Njihove emocije su nepatvorene, iskrene. To je jedan od razloga zašto je ova knjiga voljena, ljudi su bili željni toga.“

U „Komu“ ima mnogo trenutaka u kojima se čini da se ništa posebno ne događa, a upravo se tada događa nešto suštinsko – junak posmatra ptice, razgovara sa ljudima, sluša muziku, odlazi u šetnje. Srđan nam je ispričao koliko je za njega kao pisca važno poverenje u svakodnevicu, u to da će mu ona dati inspiraciju za književne događaje.

„Samo jedne stvari koju sam radio na Komu nema u romanu, a to je da sam zapravo svakog jutra pisao ono što je bilo prethodnog dana. Poprilično sam bio zbunjen tom promenom sredine i uopšte situacijom u kojoj sam se našao, a u isto vreme sam ušao u sve to najbolje što bih mogao, želeo sam da se poigram svim tim stvarima da bih mogao nešto od toga da napravim. Meni je za pisanje važno da postoji neka doza igre, pogotovo u jeziku, onda mi bude zabavno da radim. Ovde je bila idealna okolnost. Jednim jezikom se komuniciralo na brdu, sa profesorima i naučnicima, drugim jezikom sam komunicirao sa Augustom, trećim sa Aldom, a četvrti jezik je bio moj jezik i ono što sam tamo zapravo radio, a to je hodanje, pa čak sam se i popeo na jednu planinu. Sve je to za mene bila jezička igra, komunicirati na svim tim planovima bilo je najzanimljivije od svega. Plus, bile su neke situacije koje nisu toliko prijatne. Jer nije to baš mesto u kojem čovek može u svakom trenutku da uživa. To su momenti kad shvatiš da je to jedno buržujsko mesto, gde imaš i slugu, i čistačicu, gde ti je u nekim trenucima i neprijatno.“

Ima u „Komu“ i mnogo humora, ali i katartičnih momenata, kao što je susret sa velikim zlatnim orlom na vrhu planine Monte San Primo.

„Sprijateljio sam se sa profesorom Somermanom, velikim matematičkim stručnjakom, a njegov hobi je ornitologija. Već je bio u nekim godinama, pa je vrlo ljubazno pitao mene da li bih pokušao da se penjem ka vrhu planine i da usput popisujem ptice koje budem video. Ja sam to, naravno, da bih njemu učinio, prihvatio, plus ima tu i popijenog pića pa sam rekao da meni tih 1.700 metara nisu nikakav problem. Sutradan, kada sam otišao tamo, uopšte mi to nije bilo jednostavno, ali radio sam revnosno i zaista se onda to i desilo. Popeo sam se na vrh i, dok sam se odmarao, naletela je ta ogromna ptica, čiji je raspon krila oko 5 metara. Prvi momenat je naravno strah, drugi je uživanje u svemu tome. Onda sam i ja dobio neku nagradu za nešto što sam nekome učinio, ali s druge strane i opomenu, jer je način na koji sam pristao to da učinim bio polumangupski. Na kraju sam dobio nešto predivno i ispada da se zaista svaki iskren trud isplati na ovaj ili onaj način“, zaključio je Srđan Valjarević.

Jubilarno izdanje romana „Komo“ možete pronaći u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari delfi.rs i na sajtu laguna.rs.

Povezane vesti