Čedo pobožne kraljevske porodice Stefan od najranijeg detinjstva bi vaspitan u hrišćanskoj pobožnosti. No, njemu pade u deo da u ranim godinama svojim preživi mnoge teške nevolje. U ta vremena u Srbiji behu česte podvale i ratovi sa neprijateljima.

Stefan Dečanski bio je srpski kralj od 1321. do 1331. godine i potiče iz dinastije Nemanjića. Zahvaljujući pobedi u bici kod Velbužda 1330. godine, Stefan Dečanski uspeo je da od Srbije stvori jednu od najmoćnijih država na Balkanu.

Stefanovi roditelji bili su kralj Milutin i kraljica Ana, ćerka bugarskog cara. Međutim, pošto je Milutinov brak sa Anom bio drugi po redu od ukupno tri, brak je proglašen nevažećim, te je tako Stefan Dečanski ostao uskraćen za pravo na presto. To ga je nateralo da protiv oca podigne bunu.

Kralj Milutin se nije dao. Sakupio je vojsku i krenuo na sina. Nedugo potom u njemu je proradio očinski instinkt i ponudio je sinu pregovore.

Stefan Dečanski bio je dirnut tim gestom, te je otišao da moli oca za oproštaj. Ali, ispostavilo se da je to bio pogrešan korak. Milutin nije imao nimalo milosti prema sinu, okovao ga je i poslao u Skoplje gde mu je oduzet vid.

Pri oslepljenju javio mu se Sveti Nikola u hramu na Ovčem polju i obećao mu da će mu vratiti vid: „Stefane, ne boj se, evo tvojih očiju na mome dlanu; u svoje vreme ja ću ti ih vratiti“.

Pet godina je Stefan proveo u Carigradu kao zatočenik u manastiru Svedržitelja (Pantokratora). Svojom mudrošću i trpeljivošću, podvigom i blagodušnošću izazivao je divljenje i monaha i celog Carigrada.

Kad je prošlo pet godina, Sveti Nikola čudotvorno je vratio vid oslepelom kralju Stefanu, koji je odmah potom, iz zahvalnosti sagradio hram Visoki Dečani.

Bila je to jedna od najlepših građevina vizantijske umetnosti i srednjovekovne arhitekture na tlu srpske države.

Za kraljeve mošti mnogi veruju da isceljuju i razlog su zašto se Dečani doživljavaju kao jedna od najvećih svetinja. Stefanovi ostaci nikad nisu pomerani od dana kada su na njegov zahtev, izrečen u snu igumanu i crkvenjaku manastira, „čudesno netruležni“ izvađeni iz groba u crkvi 1343. godine.

Čak se i jedini pokušaj krađe tokom Prvog svetskog rata, kada su bugarski vojnici probali da odnesu mošti u ime njegovog porekla sa majčine strane, završio kvarom automobila i povratkom kralja na posthumni presto.

„Odatle on živo vlada“, kaže arhimandrit Sava Janjić, „držeći bratiju na okupu punih šest vekova, što Dečane čini jednim od malobrojnih manastira na Balkanu sa neprekinutom monaškom tradicijom.“

Kada je proglašena smrt kralja Milutina, Stefan Dečanski osnovao je jaku stabilnu stranku na čiju stranu je stala i crkva i vratio se u Srbiju predloživši Konstantinu, Milutinovom sinu iz prvog braka koji ga je nasledio na prestolu, da dele vlast. Naravno, Konstantin je odbio ponudu i time započeo borbu za nasleđe.

Konstantin je surovo nastradao u borbi. Ubijen je tako što su ga klinovima pričvrstili za dasku, a potom ga presekli na pola. Neki spisi kažu da je Stefan Dečanski od njegove lobanje napravio pehar iz kog je pio.

Godine 1322, na Bogojavljenje, Stefan Dečanski krunisan je za kralja.

Za vreme svoje vladavine Stefan Dečanski je proširio Srbiju ka jugu, a nakon najznačajnije, već pomenute , bitke kod Velbužda, protiv Stefana se pobunio sin Dušan. Lakomisleni sin, potonji car, svrgnuo je oca sa prestola, a potom naredio i da ga zadave.

Svoj vek proživeo je sveti kralj srpski Stefan kao pravednik i mučenik i tako ga i skončao 1336. godine.

Sa svetim Savom i knezom Lazarom, sveti Stefan čini trojstvo najmudrijih, najpožrtvovanijih i najblagorodnijih ličnosti i svetitelja koje je dao srpski narod.

Narod je kralju Stefanu, svetom Mrati, pripisao ulogu zaštitnika vukova kao i mnogim drugim zimskim svecima. Naime, veruje se da na današnji dan Sveti Mrata saziva sve vukove i određuje im ko će koliko ovaca pojesti i gde, deli im hranu za predstojeću zimu.

Takvu ulogu imaju i sveti Arhanđel Mihailo, Sveti Nikola, Sveti Jovan ali i Sveti Sava. Zapravo, svetitelji koji padaju u zimski period. Narod je stara verovanja iz paganskog doba i staroslovenskih božanstava preneo na hrišćanske svece.

Ipak, ono što je zanimljivo, jeste legenda vezana za Stefanovu smrt o prokletstvu Dušanovih kasnijih potomaka, a kasnije i cele srpske države.

Naime Stefan je, kada su došli ljudi da ga ubiju, prokleo sina i njegove potomke. Mada se prokletstvo nije ispunilo na sinu, palo je ipak na njegova unuka Uroša, koji je izgubio Carstvo.

Legenda je trajala mnogo vekova, a svi su se tog prokletstva setili kada je knez Lazar sa svojim ratnicima pao na Kosovu, a Srbija pala pod Turke.

Izvor: Svetigora, Nacionalna geografija, Na vidiku, Telegraf

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.