Plakala sam kao kiša dok sam gledala „Kazablanku“. Plačem i sad, iako sam je gledala bar 30 puta. Kad je Rik ostavi na kraju i ode sam u maglu i noć, e pa to je da ti srcne pukne na sitne komade.

A ne bi tako bilo da Riika nije igrao Hemfri Bogart. Frajer i po. Bez premca. I onda i sad.

Voleo je Lorin Bekol.

A bogme i druge cice. Biografi kažu: možda više od hiljadu žena.

A mislio je da je gej.

Ipak, uživao je u životu do poslednjeg daha.

Bio je čovek i, kao takvom, ništa mu nije bilo strano.

Rođen je 25. decembra 1889. godine u dobrostojećoj porodici englesko-španskih korena sa očeve, a velških s majčine strane i samim tim put do uspeha bio mu je zagarantovan.

Ipak, roditeljima su bogatstvo i trka za moći bili najvažniji, tako da za hirurga i komercijalnog ilustratora nijedna cena nije bila previsoka za ostvarenje snova. Kasnije, kada se prisećao odrastanja, glumac je smatrao da je bio uskraćen za pravu roditeljsku ljubav:

„Ne mogu reći da sam voleo majku, ali sam joj se svakako divio. Vaspitavan sam bez mnogo osećanja, ali pošteno. Poljubac je u mojoj porodici bio pravi događaj“, priznao je Bogart. („Story“)

Najveća filmska legenda svih vremena je, po rečima Džona Hjustona, imao najveći dar koji čovek može da dobije – talenat, i ceo svet je to prepoznao. Sebe je smatrao samo glumcem, ne i zvezdom. Cinično se odnosio prema licemerju Holivuda, zato je bio poštovan. Ostao je veliki i nezamenljiv.
"Poslednji čovek devetnaestog veka" umro je u Los Anđelosu, a sahranjen u Glendejlu, gde će mu se ubrzo pridružiti Erol Flin i Klerk Gebl, a tek nešto kasnije, da uveličaju aleju slavnih i obezbede zabavu na nebu, Volt Dizni i Net King Kol.
Smrt ga je pronašla 1957. godine u 57. godini.
U posmrtnu urnu svog supruga, Lorin Bekol je spustila malu zlatnu pištaljku koju joj je poklonio u znak sećanja na njihov prvi zajednički film “Imati i nemati“, na kojoj je bilo ugravirano: „Ako nešto želiš, samo zazviždi!“
Jednom je, kaže priča, dok je još bio živ, zaista želela da ga dozove, da privuče njegovu pažnju, ali nije uspela da proizvede zvuk. Ubrzo je čopor pasa nasrnuo na zanosnu glumicu. To je bila pištaljka za pse, a ne za muževe, rekli bi cinici.
„Ceo svet je tri pića iza mene“, govorio je Hemfri Bogart, ali to je bilo samo delimično tačno; najveći američki glumac svih vremena i nedostižna ikona popularne kulture napravio je mnogo veću razliku koju nije ispuštao do samog kraja.

A počeo je kao mornar ratne mornarice sa zakasnelim vojnim porivom; Veliki rat se završavao baš dok je bacao lenger i jurio u Pariz da okuša stvarni život. Po povratku, Amerika je bila uzdrmana prohibicijom, ali i zaigrana džezom, a njega je čekalo mesto za šankom brojnih „speakeasy“ klubova širom Njujorka.

Kada je imao lovu, glumio je, presavijen preko beležnice, dramskog pisca, pušio lulu i pio viski u prestižnom Klubu 21.

Ali, češće se muvao kod Tonija u 53. ulici, gde je bilo svega osim glamura i gde je pio na crtu, a dugove vraćao u dolar - vrednim partijama šaha pobeđujući sve odreda, ne samo pacere.
Od japanskog batlera koji nosi tacnu sa koktelima u prvom, do bivšeg sportskog novinara u svom poslednjem filmu, Hemfri Bogart je promovisao umetnost pobune – bio je, po sopstvenim rečima, demokrata u politici, anglikanac po vaspitanju i disident u karakteru.
Ali, filmska publika je bila sklonija prostijim atributima; ona je volela njegovu hladnu ravnodušnost, jetki cinizam usamljenika usred korumpiranog sveta, njegovu hrabrost, to umećeda bude čvrst i bez pištolja, neprikosnoveni mačizam bez ideje o krizi identiteta, neponovljivi nazalni glas, a nadasve muškost!
Dok je još vežbao da postane takav Hemfri Bogart, oženio je Helen Menken, ambicioznu glumicu koja mu je udahnula glumačku strast, ne insistirajući na onoj drugoj.

Trajali su kratko, ni celu godinu, ali dovoljno da stvori iluziju da je "u 27. godini imao dovoljno žena da zna šta da traži kod sledeće kada se bude ženio".

"Rajsferšlus je izmišljen 1926. i Bogi je tražio da se prišije na sve njegove pantalone, jer je na taj način seks bio brži", ispričala je jedna od Bogartovih bivših ljubavnica.

Poznata glumica Meri Filips se pokazala kao zahvalan saputnik u njegovoj nameri da isprazni svaku bocu viskija na Menhetnu. Zahvaljujući njoj dobijao je bolje uloge i ubrzo potpisao za Fox studio, što ga je odvelo u Holivud, pet sati leta od, već pomalo zamarajućeg, drugog braka.

Vođen nepogrešivim instinktom, našao je stan u ozloglašenoj Alahovoj bašti, kompleksu na kraju Sanset bulevara prepunom uglađenih pijandura i, da izostanu zamerke, kafane koja je radila bez prestanka. Život je ponovo bio lep!
Ali, onda je upoznao Mejo Meto.
Od skandaloznog venčanja, koje je završeno alkoholnim orgijama, tučom mladenaca i odlaskom mlade u roditeljsku kuću, te bekstvom Bogarta, kuma i nekoliko svatova u Tihuanu, pa do zabrane zajedničkog pojavljivanja u noćnim klubovima, dešavalo se pregršt bolnih anegdota.
Mejo je bila ljubomorna, posesivna i agresivna. Kraljica teatralnih svađa koje su se, zahvaljujući alkoholu, često okončavale fizičkim obračunom, nailazila je na razumevanje samo kod muža.
"Ne bih dao ni dva centa za ženu bez temperamenta!" - pravdao je time sve njene incidente;
i onaj kada je zapalila kuću, ili ga ubola nožem u leđa, pucala iz puške, pa i kada ga je jurila pištoljem do kupatila u koje se sakrio, legao u kadu i pijuckao koktel dok je ona, umesto u njega, ipak ispraznila šaržer u svoj kofer.

Na neki način, ona ga je dopunjavala, bila mu je slična. Iako je voleo i praštao sve, osigurao je svoj život na stotine hiljada dolara, a divlju suprugu izuzeo sa liste eventualnih posthumnih korisnika.
Taj bestijalni i groteskni miks pijanstava, skrivanja i neprestanih polemika, Bogart je uspevao da pretvori u svoja najbolja ostvarenja, glumeći brojne pijandure, od ciničnog usamljenika Rika koji krije svoju prošlost u "Kazablanki", do nasilnog scenariste Diksona Stila u "Usamljenom mestu."
Javnost je ostajala u čudu: Kakav je istinski Bogi? Pijani antiheroj bulevarskih članaka ili hladnokrvi gospodin sa filmskog platna u odelu od tvida sa fedora šeširom? Bogart je dolazio mamuran, često i pijan, a na nekim setovima, kao u slučaju snimanja filma Prolaz za Marsej, teturao je i balavio. Ipak, kada bi scena počinjala, on bi je uradio savršeno, kao da je zakleti trezvenjak.

Bilo je dana kada nije želeo da izađe iz svlačionice dok mu se ne donese martini, ili kada bi dolazio u pižami, sedao na bicikl i vozikao se po mestu snimanja odbijajući da radi.

Ipak, jogunasto dete u njemu poštovalo je rediteljske autorite i rezultati toga bili su lako uočljivi na platnu; najviše, ipak, u slučaju saradnje sa Džonom Hjustonom, holivudskim Titanom, sa kojim je snimio svoja najvažnija ostvarenja. Već posle prvog zajedničkog martinija i ručka, postali su nerazdvojni prijatelji (pamti se, naravno, šta su pili prilikom prvog susreta, ali ne i šta su jeli). Bilo je to u vreme snimanja filma "Visoka Sijera" u kome je Hjuston bio scenarista.
Rashlađeni martini je bio samo zagrejavanje: u godinama koje su usledile, sumanuto su se opijali, a u pauzama stvarali najprefinjenije filmove svih vremena.

Njihove supruge su sumnjale da je legendarni tandem alkosa organizovao snimanja samo kao izgovor da bi mogli da budu zajedno i uživaju po meksičkim kantinama, afričkim gudurama ili noćnim klubovima, gde god da su smeštali svoje filmske setove.

U međuvremenu, u samo deset dana maja 1945. godine, Bogi se razveo i oženio po četvrti put sa dvadeset pet godina mlađom Lorin Bekol. Par se smestio u predivnu kuću na Bel Eru, prestižnom kvartu Los Anđelesa, koja će ubrzo postati geografski i duhovni centar holivudske cugerske inteligencije. Ako dočekam dane u kome će biti moguće putovanje kroz vreme, eto me tamo; dosipam viski Dejvidu Nivenu i Džonu Hjustonu,koketiram sa Klod Kolber i Džudi Garland, kucam se čašama sa Ričardom Bartonom i njegovom suprugom Sibil, ćaskam o muzici sa Sinatrom.
A Bogi, hladnokrvan i zadovoljan, sedi u centru svog univerzuma, sa čašom viskija u ruci.
Život je lep.
Godine opasnog cuganja nisu se odvijale samo na toj adresi; Bogart je, uporedo, uspevao da bude doživotno izbačen iz mnogih poznatih klubova sa obe obale Amerike.
Štampa ga nije štedela pišući danima o pikantnim detaljima ozloglašenog "Panda incidenta", pa je to bio idealan momenat da se napusti zemlja. Hjuston ga je odveo duboko u džungle Konga na snimanje filma koji će mu doneti prvog i jedinog Oskara.

Kasnije je, u svojoj knjizi "Nastanak Afričke kraljice ili Kako sam putovala u Afriku sa Bogijem, Bekol i Hjustonom i umalo poludela", prelepa i prefinjena Ketrin Hepbern opisivala brojne anegdote.

Hjustonov producent obezbedio je jeftin alkohol, bilo ga je u izobilju. Trebalo im je samo opravdanje. "Hrana je bila grozna" - objašnjavao je Bogart novinarima - "morali smo da pijemo viski sve vreme". Dobre okolnosti po dvojicu cugera su se nameštale, nedostajala im je i flaširana pijaća voda. Opreznosti radi, nastavili su sa žestinom. Ketrin ih je besno posmatrala dok su se opijali viskijem, pa je za inat pila vodu sa lokalnih izvora. Jedan deo ekipe oboleo je od malarije, Ketrin i ostali od dizenterije. Jedina dvojica nezaraženih, sedeći na golimi sanduka pića, bili su Bogi i Hjuston.
"Ta dvojica nedisciplinovanih slabića toliko su se nalivali alkoholom da ni bubica ne bi mogla da proleti pored njih, a da preživi isparenja"-pisala je kasnije Ketrin.
Ni Bogart joj nije ostajao dužan. "Mogli ste se raspravljati sa njom, ali bila je tvrda. Sećam se da je direktor fotografije Džek Kardif, kada je jednog jutra video kako sama ulazi u gusto obraslu džunglu, procedio: O, Bože, pomozi jadnoj džungli!"
Posle ceremonije dodele nagrade američke filmske Akademije, on, Hjuston i odabrana filmska ekipa, još u smokinzima, ushićeno su pikali grejpfrut umesto lopte na blatnjavom travnjaku njegovog doma. Hjuston u 46. godini života, a Bogart u 53.
"Jedini način da preživite Oskara je da se više ne trudite da ga dobijete" - objašnjavao je. "Šta se dešava sa onima koji su ga osvajali? Ostatak svog vremena provode kopajući po scenarijima tražeći veliku ulogu da bi dobili još jednog. Što se mene tiče, odsad glumim samo u boza filmovima!"

I zaista, nije se trudio. Takođe, za razliku od glumaca nove generacije, nije sakrivao svoju strast prema alkoholu. Još više, nije davao ni prebijene banke na pokušaj dela javnosti da ga osudi zbog toga.

Šta god da je radio, bilo da je pijan bauljao Amerikom, ili ostajao ravnodušan prema priznanjima, njegova glumačka reputacija, ugled i harizma bili su neuništivi. Znao je da su svetlosti reflektora svakog trenutka upereni u njega, ali se pretvarao da ne postoje.
Bio je, po oskarovcu Rodu Stajgeru, nesumljivi lider i snažan tip, koji je umeo da vodi računa o sebi, ali i zaštiti porodicu. Sa njim ste bili sigurni i bezbedni; u slučaju bilo kakve frke, Bogi će se pobrinuti o svemu.
Operacija raka jednjaka ga je primorala da dve kutije Česterfilda bez filtera dnevno, zameni za one sa filterom, što mu je bilo prvi put u životu. Ostavio je viski i nastavio sa martinijem. Ostao je veran svom kodu do kraja, okupljajući prijatelje u svom domu i pijući, a šta bi drugo? O svojoj bolesti nije pričao, ali je rezignirano primetio: "Nije trebalo da viski zamenim martinijem!", i to je zvučalo potpuno filmski.
Glumio je ono što je i živeo.
Kada ga je u filmu "Kazablanka" major Štraser upitao koje je nacionalnosti, odgovorio je : "Ja sam pijandura!"
Kapetan Reno je dodao: "To Rika čini građaninom sveta!" i svi se slatko nasmejali.
I nastavili da piju!

Izvor: winefine

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.