Žitije Svetog velikomučenika i pobedonosca Georgija

Prema hrišćanskom predanju, Sveti velikomučenik Georgije (takođe Sveti Đorđe) bio je rimski vojnik poreklom iz Male Azije. Sveti Georgije je jedan od svetitelja koji se najviše proslavljaju u Pravoslavnoj Crkvi, međutim, takođe se slavi i u katoličkim zemljama. Takođe ovaj svetitelj je zaštitnik mnogih profesija, organizacija i bolesnika.

Ilustracija; Foto: Alexander Smulskiy/Shutterstock
Ilustracija; Foto: Alexander Smulskiy/Shutterstock
.

Prema predanju, rođen je 275/280. godine u maloazijskoj oblasti Kapadokiji, u bogatoj i uglednoj hrišćanskoj porodici. Otac mu je bio vojni oficir. Još dok je bio dete, otac mu je stradao za Hrista, pa se nakon toga, mali Đorđe preselio sa majkom u Palestinu, na njeno bogato porodično imanje, gde je dobio vrhunsko obrazovanje. Izrastao je u snažnog i hrabrog mladića, pa su ga uzeli u vojsku, gde se brzo istakao svojom hrabrošću i bojnim zaslugama. Brzo je napredovao da bi ga, već u njegovoj dvadesetoj godini, car Dioklecijan lično proizveo u čin komita tj. vojvode (najstariji vojni čin, kojim se postaje i carev savetnik).

Za vreme cara Dioklecijana organizovan je najveći progon hrišćana, 303. godine, deseti po redu. Đorđu je ovo teško palo i na jednom saboru je govorio protiv ovakvog odnosa protiv hrišćana i o njihovom daljem progonu. Tom prilikom je izašao pred cara i odvažno ispovedio da je i sam Hristov sledbenik. Sav besan, car naredi vojnicima da ga zatvore u tamnicu.

Po carevom naređenju, vojnici su položili Đorđa na zemlju, zabili mu noge u klade, a na grudi mu postavili veliki, teški kamen. Tako pritisnut, u velikim bolovima, dočekao je jutro, kada ga je posetio car, očekujući da će posle ovih muka da se odrekne vere. Međutim, Đorđe je jasno i glasno odbio. Car tada naredi da se donese veliki točak za mučenje, sa daskama prepunim velikih eksera, udica, noževa, mačeva. Vezan za takav točak dok se točak sa njim okretao, to je trajalo dok mu celo telo nije bilo u ranama.

Sa točka su ga odvezali, misleći da je mrtav. Kada su se uverili u suprotno, car naredi da Đorđa zakopaju u negašeni kreč tako da mu je samo glava bila van zemlje, i tako ga ostave tri dana da sagori. Nakon tri dana, kada su ga otkopali - uvideše da je i dalje živ. Mučenja su, po naređenju cara, nastavljena. Car odluči da pozove najvećeg mađioničara u carstvu, po imenu Atanasije i njime savlada Đorđa. Atanasije pripremi dva napitka - jedan, od koga bi Đorđe trebalo da se pokori caru, a drugi smrtonosan. Car naredi da silom napoje Đorđa prvim napitkom, a pošto se nije pokorio, onda naredi da mu se da i drugi, smrtonosni napitak. Svi stadoše zapanjeni kada Đorđe opet osta živ.

Na savet nekih dvorana, car je tražio od Đorđa da se pokloni pred kipom boga Apolona da bi mu poštedeo život. Silan svet se skupio u hramu da vidi kako će Đorđe da se odrekne Hrišćanstva. On je prišao statui Apolona i prekrstio je, našta se statua srušila, a sa njom i sve druge statue u hramu. Videvši to žena cara Dioklecijana, carica Aleksandra viknula je: "I ja verujem u Boga koji Đorđu daje toliku snagu."

Car Dioklecijan najzad izda naređenje da se odrubi glava i Đorđu i carici Aleksandri. Malaksala i slaba carica Aleksandra, na putu do mesta pogubljenja, zamoli vojnike da malo odmori i tu na gubilištu izdahnu, pre posečenja.

Stigavši na gubilište, Đorđe stade na određeno mesto i pomoli se. A onda, položi svoju glavu i bi posečen dana 23. aprila (tj. 6. maja po novom kalendaru) 303. godine. Prema zaveštanju, njegovo mučeničko telo preneto je u Lidiju, a na njegovom grobu kasnije je podignuta crkva.
Po crkvenom učenju 16. novembar je dan kada je obnovljen hram svetog Velikomučenika Đorđa u Lidiji, gde je položeno njegovo telo - i Srbi ga proslavljaju kao praznik pod imenom Đurđic.
Malo toga se pouzdano, zna o njegovom životu. U ikonografiji Pravoslavne crkve, Sveti Đorđe je još od 7. veka prikazivan kao vojnik (bez konja, u stojećem stavu) i sa kopljem ili mačem.

Od 9. veka se pojavljuje još jedan prikaz Svetog Đorđa na konju, u vojvodskom odelu, kako kopljem ubija aždaju. Malo dalje od njega stoji ženska figura u damskoj haljini. Smatra se da aždaja koju ubija svetac simbolizuje mnogoboštvo. Žena koja je na ikoni je carica Aleksandra i ona, kako se veruje, predstavlja mladu hrišćansku crkvu.

Prikaz Svetog Georgija koji ubija aždaju je zasnovan na popularnoj legendi hrišćanske mitologije - " Georgije i Aždaja".

Zabeležena su brojna čuda koja su se dogodila na grobu svetog Georgija kao i njegova brojna javljanja u snu i na javi mnogima koji su tražili njegovu pomoć. Kult Svetog Georgija se začeo dosta rano. Na mestu njegovog groba u Lidiji, za vreme vladavine cara Konstantina I (306-337), podignut je hram njemu posvećen. Tokom 4. veka, kult Svetog Đorđa se iz Palestine proširio na celo Istočno Rimsko Carstvo. U 5. veku se njegov kult proširio i na Zapadno Rimsko Carstvo. 494. godine, Đorđe je proglašen za sveca, od strane Pape Gelasijusa Prvog (492-496).
Posle krstaških ratova u 12. veku, kult Svetog Georgija je prenet u Englesku. Za vreme kralja Edvarda III od Engleske, koji je 1348. osnovao viteški red Gartera, Sveti Đorđe je postao i zaštitnik Engleske države. Sveti Georgije ili na katalonskom Sant Đordi (katal. Sant Jordi), se slavi kao zaštitnik španske autonomne pokrajine Katalonije i italijanskog ostrva Sardinija.
Sveti Georgije je zaštitnik mnogih država i gradova u Evropi. Poštovan je i kao zaštitnik konjice, vitezova i viteštva i krstaških pohoda. Proslavljaju ga Gruzijci, Grci, Rusi, Bugari, Englezi, Francuzi, Nemci, Italijani,

Veoma je slavljen i poštovan kod Srba, i najčešće ga nazivaju Sveti Đorđe ili Sveti Đurađ. Mnogi ga slave kao krsnu slavu. Srpska pravoslavna crkva ga slavi dva puta godišnje. Glavni praznik je Đurđevdan i praznuje se 6. maja po gregorijanskom kalendaru (23. aprila po crkvenom), a drugi je prenos moštiju i obnovljenje Hrama Svetog Georgija - Đurđic, koji se slavi 16. novembra (3. novembra po crkvenom).
Na ikoni vezanoj za Đurđevdan sveti Georgije je prikazan na konju kako ubija aždaju. Drugi ikonografski prikaz je sveti Georgije kao vojnik sa kopljem u ruci. U našem narodu se ova predstava zove Đurđic i vezana je za istoimenu slavu.
Posvećeni su mu mnogi manastiri, među kojima je najpoznatiji Đurđevi Stupovi.

Izvor: spc.rs