Fridrih Niče je bio veoma uticajan nemački filozof, kritičar, pesnik, filolog i esejista. Pisao je o religiji, moralu, dobru i zlu, kulturi, filozofiji i nauci. Bio je najprovokativniji mislilac 19. veka.

Fridrih Niče je rođen 15. oktobra 1844. godine u Rekenu, u Nemačkoj. Njegov otac, Karl Ludvig Niče, bio je protestantski pastor. Umro je kada je Fridrihu bilo samo četiri godine. Fridrihov brat Jozef je preminuo godinu dana kasnije kada mu je bilo tek dve godine. Fridriha i njegovu sestru Elizabetu odgajala je njihova majka. Nakon smrti njegovog oca porodica se seli u Naumburg, gde je Fridrih pohađao osnovnu školu za dečake. Kasnije su Ničea poslali u internat u mestu Pforti, koji je bio poznat po strogom verskom vaspitanju.

Tokom školovanja je pokazao izuzetan talenat za muziku i jezike. Znao je grčki, hebrejski i latinski jezik. Nakon što je maturirao 1864. godine upisao je studije teologije, ali ih je napustio nakon dva semestra. Izgubio je veru u Boga i Čarls Darvin postaje njegov uzor. Prebacio se na Univerzitet u Lajpcigu, gde je studirao filologiju. Prve uzore je našao u životu i filozofiji starih Grka pre pojave Sokrata. U to vreme na njega je snažno uticao filozof Artur Šopenhauer. Tokom studija se sprijateljio sa kompozitorom Ričardom Vagnerom, čijem se muzičkom stvaralaštvu divio.

Fridrih Niče je postao doktor nauka sa samo dvadeset četiri godine i 1896. godine je postao profesor klasične filologije na Univerzitetu u Bazelu, u Švajcarskoj. Kao profesor objavio je svoju prvu knjigu „Rođenje tragedije“ 1872. godine. Pisao je i pesme. Razočaran Vagnerovim hrišćanskim opredeljenjem, prekinuo je svaki kontak sa njim. Zbog zdravlja je 1879. godine dao ostavku.

Njegovo najpoznatije delo „Tako je govorio Zaratustra“ je objavljeno u četiri toma između 1883. i 1885. godine. Napisao je i „S one strane Dobra i Zla“ 1886. godine, „Geneologija morala“ 1887. godine i „Sumrak idola“ 1889. godine.

U ovim delima Niče je razvio glavne ideje svoje filozofije. Jedna od njih je njegova čuvena rečenica „Bog je mrtav“ i odbacivanje hrišćanstva ili nihilizam. Druga je bila ideja o natčoveku, koji je najviši oblik volje za moć. On određuje smisao opstanka na Zemlji. Po njemu cilj nije čovečanstvo, nego više od čoveka. On ne želi da se podredi natprirodnom svetu, već sebe da afirmiše kroz stalno povećanje volje za moć.

Niče je ceo život bio veoma bolestan i čak je proglašen umobolnim. Pretrpeo je potpuni nervni slom 1889. godine od kog se više nikada nije oporavio. 

Nakon što je prouzrokovao pometnju na ulicama Torina, prišla su mu dva policajca. Šta se tačno dogodilo nije poznato, ali priča koja se često ponavlja jeste da je filozof bio svedok kako neko udara konja na trgu Karla Alberta. On je dotrčao do životinje, stavio joj ruke oko vrata da bi je zaštitio, a zatim kolabirao.

Sledećih nekoliko dana slao je kratka pisma nekolicini prijatelja poznata kao “Pisma ludila”, uključujući Kozimu Vagner i Jakoba Burkharta. Većina pisama potpisana je imenom "Dionysos", iako se na nekim od njih nalazi ime "der Gekreuzigte", što znači "Raspeti".

Svom bivšem kolegi Burkhartu napisao je: "Stavio sam Kaida u okove. Takođe, prošle godine sam bio razapet od nemačkih lekara na vrlo tegoban način. Vilhelm, Bizmark, i svi drugi antisemiti su ukinuti".

U dodatku je naredio nemačkog caru da ode na put u Rim, gde će ga streljati, i pozvao sve evropske sile da preduzmu vojnu akciju protiv Nemačke.

Njegova mentalna bolest prvobitno je dijagnostikovana kao tercijarni sifilis, u skladu s medicinskim saznanjima tog vremena. Iako većina analitičara Ničeovih dela smatra da nervni slom nije bio vezan za njegovu filozofiju, pojedini je dovode u vezu s rivalstvom koje je imao s Rihardom Vagnerom.

Niče je prethodno napisao: "Svi vrhunski ljudi su neodoljivo privučeni tome da odbace bilo kakav teret moralnosti i uokvire nove zakone, a ako već nisu stvarno ludi, nema alternative nego da sami sebe izlude ili se pretvaraju da su ludi".

Jedno od objašnjenja njegovog ludila jeste i rast retroorbitalnog menigioma, što može da bude uzrok demencije. S druge strane, pojedini stručnjaci tvrde da ludilo može da bude rezultat trovanja živom, koja se tada koristila za lečenje sifilisa.

Niče je 1898. i 1899. pretrpeo bar dva moždana udara, koji su ga ostavili paralizovanog, nesposobnog da hoda ili govori. Nakon što je oboleo od upale pluća, doživeo je još jedan moždani udar i preminuo u avgustu. Sestra Elizabeta ga je sahranila pored njihovog oca u crkvi kod Licena.

Izvor: srednjeskole.edukacija.rs/B92.net

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.