Mira Banjac dala je intervju „Politici“ u kom je otkrila malo poznate detalje iz svog života koji je bio sve samo ne lak. Prenosimo vam najzanimljivije delove:

Kada biste životnu traku mogli da premotate na početak da li biste nešto menjali u karijeri i životu?

Kako da ne. Menjala bih veliki mračni deo mog života u Beogradu. Ja sam jaukala beogradskim ulicama, bila sam na ivici da se ubijem. Imala sam stan u Novom Sadu kada sam krenula u Beograd. Jedna gospođa je htela da uđe u njega, a ja sam imala stanarsko pravo. To pravo sam joj prodala, a to se tada nije smelo. Meni je to odobrio grad uz klauzulu da više nikada ne mogu dobiti stan u Novom Sadu. Pristala sam. Sa tim parama sam kod Skadarlije iznajmila jednu garsonjeru na godinu dana. Posle je ta žena došla da traži novac nazad i tužila me. Ja te pare više nisam imala i krenula sam da zajmim. Prvo sam naišla na zelenaše koji su uzimali tri puta više i to je bio rašomon. Jednog dana sam otišla u „Metropol”, naručila kafu, sela da napišem pismo i htela da se bacim dole. Moj sin je bio u vojsci, više nisam imala izlaza. Iduće noći zvoni telefon i javi se reditelj Stipe Delić. Bio je poznat tada, ali nismo se znali lično. Kaže hoće da radim veliku glavnu ulogu, poslaće mi scenario. Ubrzo mi neki čovek donosi čitavu kutiju sa ogromnih 13 epizoda. Bila je to čuvena Marija, žena iz logora, zbog koje su me šišali do glave. Ugovor je bio milionski. Potpišem i vratim sve dugove. To je bio moj mrak, ali i pročišćenje. Pola dinara više u životu nisam pozajmila, da umirem ne bih.

Sporazumeli ste se, kažete, sa svojim godinama. Da li biste se vratili u mladost, da možete?

Nikada. Ja nisam živela u formaciji porodice. Moj otac je bio Amerikanac, moja majka je živela sa njim samo četiri godine. On se vratio u Ameriku, ja ga nisam zapamtila. Poslao je kartu da dođemo, ali moji ujaci, seljaci, rezonovali su da mama ne treba da ide u nepoznati svet sa malim detetom. I ona ne ode, ali mene u Erdeviku zadrži očeva majka jer je imala kapital, a moja majka je tada imala samo 23 godine. Ni devojka, ni žena. Vrati se svojoj braći i biva njihov sluga. U jednom momentu ode u Beograd, zaposli se kod nekih Grka trgovaca, čuvala je decu. Granica se zatvorila i ja više nisam mogla u Srbiju. Pakleno sam živela kod babe koja je volela samo svoj kapital. Kada je umrla godinu dana sam bila sama. Tek sa 13 godina, početkom 1943, jedan naš domaći Švaba me je preveo u Srbiju. Majka mu je za to dala sve što je zaradila. Marvenim vagonom išla sam do Zemuna, gladna i promrzla noć sam provela u konjičkoj školi. Ujutru su me u koloni odveli do majke koja se srušila kada me videla jer je znala da oni idu pravo u Banjicu. Tada smo se ponovo spojile. Podržavala me je, volela je pozorište i mnoge moje kolege je hranila, prala, ali nažalost nije dočekala da me vidi na filmu ili na televiziji.

Nema glumice koja se više šalila na račun sopstvenog izgleda. Govorili ste da ste imali sve što glumici ne treba: nizak rast, sitne oči, kratke noge, pa sve do toga da je sada deficit baba pa zato dobijate uloge...

Skapirala sam da i starost isto pripada meni. Ali, sa godinama se morate sporazumeti. To sam govorila mojoj pokojnoj Ruži koja to nije mogla da shvati. Morate znati šta pripada tim godinama. Ne smete biti smešna žena, tražiti da igrate ono što vam ne pripada, da se ponašate u društvu i na ulici kako ne dolikuje, ali morate i pomoći svojoj starosti. Ne možemo samo čekati lekare. Shvatila sam da je jako važno da upoznam svoje telo fizički i naročito mentalno. Radim na tome da tu ne zatajim. Mnogo čitam, pišem, družim se, radim, i neću sa onima koji samo o bolesti pričaju, hoću pozitivno da mislim. Ovo što sada radim raduje moju starost, i dok je tako to nije teret. Bore me nikad nisu opterećivale, ali ja moje lice negujem sama. Mogu da dođem u tri sata noću umorna sa snimanja, ali nikad sa šminkom nisam legla. Jednom mi je jedna Francuskinja u svojih devedeset godina rekla: „Sve što je na mom stolu od povrća i voća, to je i na mom licu”. I ja to primenjujem.

Voleli ste boemski život. Koliko je tu uticaj Zorana Radmilovića i Bate Stojkovića koji su, na neki način, obeležili vašu karijeru?

Ceo Atelje 212 je takav bio. Kada sam dolazila imala sam veliki strah, to su bile velike zvezde. Odjedanput sam srela jednu porodicu duhovitih, zanimljivih ljudi, koji nisu zavidni. Svi smo imali svoje mesto. Sa Zoranom je bilo baš opušteno, jedan drugog smo zvali „drugarice”. Bata je bio pretežak za posao, ali je čovek s kojim je vredelo raditi. Teško je bilo zaraditi njegovo prijateljstvo, ali kad zaradite onda nema kraja, dao bi vam sve. Ružu sam obožavala kao svoje dete, luckasta je bila. Oplakala sam je više nego iko. Volela sam je takvu kakva je, Seku Sablić obožavam. Kod nas nije bilo sujete.

Na pozorište ste stavili tačku. Da li Vam nedostaje?

Pozorište sam potpuno zatvorila. Televizija je tekuća traka i to mogu, ali pozorište traži glumca od jutra do sutra. Naigrala sam se, iz Ateljea 212 sam otišla sa lepim uspehom, dobri ljudi su me ispratili, otišla sam radosna, nisam zalupila vrata. Kad sam se vratila u Novi Sad rekla sam da neću da igram. Međutim, navučem se na Jagoša Markovića koji me u Ateljeu godinama opsedao: „Banjac, ja moram da radim s tobom u svojoj karijeri.” Odbijala sam sve dok nije rekao da hoće da radi „Maratonce” sa ženama. Tu sad već stanem, to je izazov, da ne prođe to mimo mene. Ali, nije bila dobra predstava i pored dobrih glumaca. Falila je centralna scena kada se čita testament, a poenta da žene budu gore od muškaraca u tome. Onda me je terao da se kao ženski Pantelija, sa sto godina i dve leve noge, penjem na sto da bih rekla čuveni monolog. Insistirao je i to nije bilo to. Posle sam sa Tikom Stanićem igrala „Opasne veze”, tu smo se izmučili sa njim i to je stvarno bio kraj za mene. Iz Zagreba me pre neki dan zove žena i moli da tamo igram neku glavnu ulogu u pozorištu. Kažem joj da sam sa tim završila, ja imam 87 godina.

Mira Banjac dobiće u aprilu Nušićevu nagradu, u Smederevu na „Nušićevim danima”. Šta Vam ona predstavlja u ovim godinama života i karijere?

Ta nagrada me je izuzetno obradovala. Nušić je veliki pisac i ne znam šta bi bilo značajnije za glumca. Međutim, ja sam Nušića uvek izbegavala. Uvek su me pitali zašto nisam igrala Gospođu ministarku. Zato što mislim da nisam ta vrsta glumice. Ali na samom početku karijere dobila sam ulogu od Dejana Mijača u komadu „Svet”. Bila sam strašno nesrećna jer sam dobila ulogu Nade, sa dve rečenice. Znate, kod Nušića uvek postoje neka ženska mala creva koja se tako provlače. Pošto nju stalno udaju i nikako da je udaju – svet ogovara, onda mora da ima neku manu. Jedna od mana je da stalno ulazi kad ne treba, ide malo ulevo, ima jaku dioptriju i strašno je dobra. Mi smo od toga napravili kreaciju, ja sam dobila prvu svoju nagradu za to crevo od uloge. Onda sam radila „Ožalošćenu porodicu”, igrala sam Dinu, i posle dugo ništa... Potom je došao „Pokojnik”. Ja dobijem ništa manje nego Rinu, i to sam igrala izvanredno loše. To sada znam. Onda sam otišla u Švedsku i tamo sam režirala „Vlast”. Ali, pošto je Nušić napisao samo prvi čin, ja sam se usudila da napišem drugi deo, striktno čuvajući njegovu leksiku i karaktere. To je bila odlična predstava, ja sam dobila nagradu za režiju, glumci za uloge. Čak mi je jedan od novinara rekao: „Miro, ti si bolji reditelj nego glumica”. Uvredio me naravno (smeh).

Baka Jagoda u "Sinđelićima"

Mira Banjac trenutno glumi u trećem ciklusu serije “Sinđelići”, koja se upravo snima i koja će uskoro biti prikazana na PRVA TV. Glumica tumači lik bake Jagode, koja je čuvala Lilu (Snežana Bogdanović) kada je bila mala.

Mira Banjac kaže za "TV & pop kulturu" da je gledala deo prvog ciklusa “Sinđelića” i da joj se dopada, tako da joj predstavlja veliko zadovoljstvo što je ušla u ovaj posao. Kaže, čovek se “mora sporazumeti” sa svojim godinama:

„Moraš da znaš šta ti priliči a šta ne, da ne budeš smešna žena, da ne tražiš da igraš ono što ti više ne pripada..."

Činjenica je da na setu svi, od najstarijeg do najmlađeg člana, vole da igraju sa Mirom Banjac i drago im je što će se družiti u narednom periodu:

„Lepo je što deca vole da rade sa mnom. Bog nam je dao da imamo televiziju pa deca gledaju i nešto što ste ranije uradili. Jednostavno, vežu se za to. Čak znaju napamet i vaše tekstove iz kultnih filmova i serija. To su sjajna deca i sa njima nemate nikakvih problema tokom snimanja.“

Izvor: TV & pop kultura

Izvor: politika

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.