U to vreme, Vila Bavijera se zvala Kolonija Dignitad - Kolonija dostojanstva. Iza bodljikave žice i stražarskih tornjeva, bivši nacisti izgradili su arijevsku utopiju.

Mesto okruženo Andima bilo je idealno za Šeferov monstruozni projekat sekte koja je funkcionisala poput države u državi, a u kojoj su se dogodili strašni zločini. Ta kolonija sektaša i nacista bila je poznata pod nazivom Kolonija Dignidad.
Čileanska vlada u početku je ignorisala događaje u Paralu, ali onda je usledila saradnja s Pinočeovim režimom, pa je u koloniji počela praksa koja se može opisati pravim terorom – deca su pri rođenju odvajana od roditelja i odgajana su u tzv. vrtiću smeštenom u koloniji. Muškarci i žene bili su takođe odvojeni i često drogirani, dok je Šefer seksualno zlostavljao dečake, a povremeno i devojčice.
Mesto je služilo i kao utočište za odbegle naciste, kao što su bili Valter Rauf.

Čovek koga je Valter Rauf tu posećivao bio je Paul Šefer, jednooki nacistički vojnik, rođen 1921, koji je nakon 1945. započeo nov život kao sveštenik. Njegova pastva ga je sledila u Čile gde je osnovao koloniju. Šefer, međutim, nije bio dobrodušni ”čika”, već pedofil koji je 230 Nemaca u svojoj pratnji pretvorio u robove.

Kada su nemačke porodice stigle, plavooka dečica su smeštena u zasebnu “Dečiju kuću“- gde je Šefer imao apartman. Plavooki muškarci i žene odeveni poput nemačkih seljaka, uz pesmu su obrađivali polja. Ali, Šefer je zabranio poroke seksa, novina, novca i privatnih razgovora. Koloniju je pretvorio u koncetracioni logori i u svoj lični pedofilski „raj“.

On je bio jedini koji je imao privatne prostorije - i svako veče se u njima iživljavao na dečacima. Žrtve je prethodno omamljivao sedativima u voćnom soku, a bilo je noći kada mu jedno dete nije bilo dovoljno, pa je tražio još.

Nakon raspuštanja kolonije 11 porodica ga je tužilo zbog seksualnog zlostavljanja.

Šeferove nacističke pristalice omogućile su mu da u koloniji ima pun nadzor. Stenje je skrivalo kamere, a šuma sobe za mučenje. Ako bi pokušali da pobegnu, arijevski robovi su stizali u bolnicu, a mučenje je počinjalo tek tu. Elektrošokovima im je najpre “tretirana” glava, zatim genitalije, a na kraju kičma. Begunici su dobijali po 20 tabelta sedativa dnevno, da ne bi imali snage za novi beg.

Valter Rauf je dovodio prijatelje iz čileanske tajne policije, koji su brzo uvideli potencijal ovog mesta za razračunavanje sa političkim protivnicima. Bilo je idealno za mučenje stotina komunista, demokrata i disidenata. Pinočeov režim je u koloniju doveo vojnike i pretvorio je u centar za torturu, i obučavanje nacističkim tehnikama mučenja.

U vilu je dolazio zloglasni Jozef Mengele, a zbog toga je međunarodna zajednica često u Čile slala zahteve za njihovo izručenje koje je Pinoče redovno ignorisao. Sve se naime i odvijalo s Pinočeovim znanjem, ali i blagoslovom, a njegov šef tajnih službi general Manuel Kontreras često je posećivao koloniju.

Pol Šefer je u koloniju uveo strogu disciplinu, kojom je hteo da uspostavi potpuno čistu duhovnost, a oni koji se te discipline nisu pridržavali bili su pretučeni, mučeni i drogirani. No, sam Šefer se te discipline nije pridržavao.
Amerikanac Majkl Taunli, koji je radio za CIA u Čileu i Venecueli, za Koloniju Dignidad je dizajnirao sobu za mučenje. Taunli je bio i Pinočeov plaćeni ubica, a 1976. godine optužen je za ubistvo bivšeg čileanskog ministra spoljnih poslova Orlanda Leteliera. Taunli danas živi u Americi u programu zaštite svedoka.
Članovi sekte živeli su po sobama, a u svakoj po njih pet ili šest. Nisu imali nikakvih posebni ličnih stvari, osim pidžama, jednu presvlaku za rad, jednu za odmor, i nedeljnu zalihu donjeg veša. Sve ostalo, uključujući cipele, bilo je zaključano u ormarima.
Svako jutro su zajedno doručkovali, uvek mleko i hleb premazan marmeladom, a onda bi išli da rade – muškarci zahtevne fizičke poslove, a žene „laganije“, poput kuvanja, čiščenja i spremanja štala, dok su neke radile i kao medicinske sestre.
U zajednici nije bilo telefona, televizije i kalendara, a članovima je bio zabranjen i seks. Ni danas se ne zna šta se tačno dogodilo s 1100 ljudi, koji su nestali u koloniji.
Kolonija se raspala nakon raspada Pinčeovog režima, iako je zapravo postojala još neko vreme, ali pod imenom Vila Baviera. Pod tim imenom postojala je sve do 2013. godine.

Izolovanost kolonije omogućila je tajnost. Pinočeova vladavina je okončana 1981, ali Šefer je tek 2005. uhapšen i konačno osuđen kao pedofil. Kada su se on i saradnici našli u zatvoru, bodljikava žice je konačno sklonjena. Više od polovine kolonista vratilo se u Nemačku. Ostali, među kojima ima i onih koji su godinama zverski mučeni, drogirani i prisiljavani na ropski rad, ostali su jer nisu imali kud.

To je inače priča i filma "Kolonija" u kojem glavnu ulogu ima Ema Votson, a koji u bioskope stiže u aprilu. Radnja se događa sedamdesetih godina, dok je kolonija još postojala, a Votsonova glumi devojku čijeg su verenika oteli Pinočeovi agenti. Da bi ga spasila, ona rešava da se priključi sekti, koju bije glas da niko iz nje nije izašao živ. U koloniji trpi razne torture, svaki dan je tuku, dok ona svakodnevno obrađuje zemlju, kuva, čisti...

Izvor: Express, Blic

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.