"Imam 20 godina. I osećam se jako staro. To je zato što sam 19 godina živela kako nisam želela. Ustvari, ja postojim godinu dana“

To su reči Nikoline Kovačević koja je transrodna osoba. Do pre godinu dana bila je Njegoš i niko nije mogao da nasluti šta se u njemu lomi.

Majka je rekla: ti si ustvari devojčica. Njegoš je klimnuo glavom i plakao. Majka je rekla: Pa šta?!!! Zar zbog toga da dižeš ruku na sebe? Kad završiš školu, idemo sve da završimo.

foto: video_media_lib
foto: video_media_lib
.

„Imam 20 godina. I osećam se jako staro. To je zato što sam 19 godina živela kako nisam želela. On me je krio 19 godina. Samo povremeno sam izlazila u svet, iako on nije imao ništa protiv. Suštinski, 19 godina sam se krila. On se 19 godina trudio da stekne ljude koji će da je zavoleti i koji će da nastaviti da je vole, jer su njega zavoleli kao ljudsko biće, pa će i nju. 19 godina se on trudio i 19 godina sam ja to želela. Kada smo ostajali sami, sve je bilo divno, iako je on znao da ne treba da je pušta napolje.

19 godina, on je svu svoju energiju, i ceo svoj fokus orijentisao samo na to da me sakrije od svih. To je izazivalo strašan umor. Bilo je jako naporno. Sve je funkcionisalo preko dana, ali kad bismo nas dvoje ostajali sami, to je bila tuga. Mada je tuga mala reč za to osećanje.

Ustvari tuga je bila velika, a i ja i on smo bili mali da se sa njom nosimo. Zato je i došlo do pokušaja samoubistva. On je pokušao da se ubije, ne ona, ona je puna života. I danas ga volim. On više ne postoji, ali živi u mom srcu. Ustvari, ja postojim godinu dana“.

To su reči Nikoline Kovačević koja je transrodna osoba. Do pre godinu dana bila je Njegoš i niko nije mogao da nasluti šta se u njemu lomi.

.

Još kao mali Njegoš, volela je haljine, mislila je da je devojčica. Tako se osećala. Pol tada nije bio bitan, jer dete to ne prepoznaje. Svi su u okruženju mislili da je to faza i da će proći.

Ipak, nikada se nije osećala da je Njegoš, samo je to glumila. I to uspešno.

Celo školovanje je odlučila da živi kao Njegoš, da ne bi imala probleme, ali i da bi zadobila poverenje i prijateljstvo drugova, koji će, sutra kada im kaže istinu, to prihvatiti najnormalnije. Uglavnom se tako i dogodilo.

Kod kuće je počela da bude Nikolina i majka je to dozvoljavala.

Njegoš je stalno na Googleu izučavao termin – promena pola, da vidi da li je to moguće.

Njegoš je znao da to što živi, nije život sam po sebi, veće je samo imitacija života, odnosno da samo sledi ono što mi je ponudjeno kao opcija po rodjenju, a to je da bude dečak. A znao je da nije.

Iako to svakako nije umeo da objasni sa toliko malo godina.

Zato se Njegoš plašio da se Nikolina ne pojavi. I strah je postao jedina opcija. A strah od straha je gori nego sam strah.

Da ga u školi ne bi zadirkivali, Njegoš je rešio da se svima nametne, razvijao se u jednog šmekera i trudio se da Nikolinu sabije u sebi.

Devojčice su jurile Njegoša, zaljubljivale se, želele da budu njegovom društvu, a on je, jer ima ženu u sebi, tačno znao šta treba da im kaže i kako da ih fascinira.

Vremenom, Nikolina u njemu je jačala. Godine sabijanja devojčice u sebi stvarale su umor. Nije ovo pitanje transrodnosti, već to zna svako ko se u životu nalazi u situaciji da ne može da se opusti, da se pretvara da je sve ok, da se pretvara da je srećan. To je jako naporno i vrlo često odvede u depresiju.

.

Imao je period da samo sedi i gleda u jednu tačku, spao je na samo 40 kilograma. U sedmom razredu je pokušao da se ubije lekovima i majka ga je pronašla u nesvesti. Drugi put, takodje lekovi i pokušaj da preseče vene. Neposredno pred 18-ti rodjendan, treći put pokušava da izvrši samoubistvo. Taj pokušaj je mogao da bude fatalan. Bio je dva dana u komi.

I da Njegoš nema majku kakvu ima, niko ne zna kako bi se sve ovo završilo i da li bi Nikolina uopšte postojala.

Posle toga, odlučio je da sve kaže majci. Nije mogao da verbalizuje, ali je majka to izvukla iz njega.

Majka je rekla: ti si ustvari devojčica. Njegoš je klimnuo glavom i plakao. Majka je rekla: Pa šta?!!! Zar zbog toga da dižeš ruku na sebe? Kad završiš školu, idemo sve da završimo.

Tada joj je laknulo, jedino je majka bila važna. Više nije bila u depresiji i to je dan kada je Njegoš definitivno postao Nikolina.

Dobila je želju da svi saznaju.

Rekla je svima, i prihvatili su. Čak je i porodica, polako, počela da prihvata.

Nikolina ubržano vežba šminkanje, probava žensku garderobu, nabavlja perike. Njegoš gasi profil na društvenim mrežama i odjednom otvara kao Nikolina.

Nikolina voli Njegoša, ne stidi ga se. Oseća ga kao brata.

Kaže da je Njegoš u njenom srcu zauvek, i da je od njega uzela najbolje – dušu.

Ponosna je na njega i ako ikada bude imala sina – zvaće se Njegoš.