Danas je iza grupe Haustor i samog Rundeka, odnosno njegove grupe Cargo, petnaestak izdanja. Rundek živi između Zagreba, Povlja na Braču i Pariza, gde je najviše vremena proveo poslednjih dvadesetak godina. Ali, poslednjih pet, Brač je postao ne samo mesto za leto nego više za jesen, zimu, proleće...

U intervjuu za hrvatski Jutarnji, Rundek je ispričao prelepu priču o nastanku dve pesme koje ćemo zauvek voleti.

Imate neiscrpnu zalihu tema. Kako je nastala amblematska “Apokalipso”?

- Tu sam muzičku temu nosio godinama sa sobom. Nisam znao koju bih joj boju dao, nekad sam je čuo kao frule, nekad kao sintisajzer, a kad je pesma počela da nastaje, pretvorila se u duvačku temu. I došla je "tajanstvena sila koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar", u nekoj pariskoj podstanarskoj sobi, kaskade rima su povukle jedna drugu i samo se napisalo.

“Ruke”? Takođe vaš klasik...

- Trebalo je da bude na mom drugom solo albumu, 1982. Otad je dvadesetak godina čekala da izađe. Nisam verovao u nju, možda je falilo još par stihova. Sledeće godine će izaći jubilarno izdanje "Apokalipsa". I na tom dvostrukom vinilu, koji sam ponovo masteriovao letos, biće par pesama s tog nesuđenog Haustorovog albuma "Dovitljivi mali čudaci". Iako su neke i objavljene na kasnijim albumima, recimo, prekrasna pesma "Senor".

Pišete sad, na Braču?

- Pišem. Nisam dugo pisao poeziju koja je samo za čitanje. To mi ponekad dođe na putu. Nemam neku svakodnevnu potrebu za tim. Uglavnom pišem za potreba pesama.

Šta ste najviše voleli da radite u Parizu?

- Ići na buvljake... Kupiš neke stvari za obući, tu su frakovi, cilindri, starinske košulje koje je nosilo neko plemstvo pa se još žute kragne odavno pokojnih ljudi, štapovi, nakit, stari satovi, lanci. Čudni, stari, autentični.

Čime ste okruženi u Povlju na Braču?

- Tamo sam sa suprugom, u selu Povlja. Imamo jedan manji maslinik, i jedan veći, koji smo tek raskrčili jer je bio izgoreo i zapušten sedamdeset godina, i dva mala vrta za povrće. Oko naše kuće posadili smo koprive, koje su dobre da se naprave insekticidi i gnojivo. Imali smo osam vrsta paradajza za koje jedna prijateljica u Nerežišćima pravi sadnice, patlidžana, paprika, blitve, salate, mahunarki, tikvi je bilo puno... Treba očuvati Zemlju. Na drugom kraju Brača smo deo zajednice koja pokušava da napravi ekološki svesno samoodrživo selo... Sanda i ja smo jedno vreme živjeli s Aboridžinima u Australiji - oni su zaduženi da održavaju ravnotežu na komadu zemlje na kojem žive. I to je zaista moguće. A sve drugo, ti gedžeti na koje trošimo pare, mobilni telefoni, kamerice, ma sve je to p....n dim.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.