Josif Visarionovič Džugašvili - Staljin (2. 12. 1879 – 5. 3. 1953) bio je boljševički revolucionar i lider SSSR. Staljin je 1922. godine postao generalni sekretar Sovjetske Komunističke partije; nakon smrti Vladimira Iljiča Lenjina istisnuo je svog suparnika Lava Trockog sa političke scene i prisvojio vlast koju će konsolidovati kroz veliku čistku, period jake represije koji će trajati sve do 1937. godine.

Na funkciji generalnog sekretara Sovjetske Komunističke partije ostaće sve do smrti 1953. godine. Za vreme njegove vladavine stvoreni su okviri koji će predstavljati glavne karakteristike budućeg sovjetskog režima: njegova politika bazirana na marksističko-lenjinističkoj ideologiji koja je imala posebna politička i ekonomska obeležja naziva se staljinizmom. Njegova "čistka" ruskih generala bila je toliko velikih razmera da je početkom Drugog svetskog rata ostalo samo nekoliko iskusnih zapovednika u vrhu Crvene armije.

Staljinov otac Visarion Džugašvili bio je obućar po zanimanju. Njegova majka Ekatarina Geladže bila je kmet od rođenja. Njihovo troje dece umrlo je mlado: Josif, zvani "Soso" (na gruziskom jeziku Josif od milošte) bio je jedinac. Visarion Ivanovič Džugašvili je takođe bio kmet ali je oslobođen i postao je obućar. Imao je svoju obućarsku radnju ali je ubrzo bankrotirao zbog čega je bio prinuđen da radi u fabrici obuće u Tifislu.

U rektim trenucima kada je, pijan, dolazio kući najčešće je tukao svog sina i suprugu. Jedan od Staljinovih prijatelja iz detinjstva je napisao: "Te nezaslužene i strahotne batine učinile su da dečak postane težak i bezdušan kao i njegov otac.". Isti prijatelj je takođe napisao da ga nikada nije video da plače. Još jedan od njegovih prijatelja iz tog perioda, Iremašvili, smatrao je da su batine koje je dobijao od oca, u Staljinu stvorile mržnju prema autoritetu. Takođe je izjavio da je svako ko je imao moć nad drugima Staljina podsećao na njegovog oca.

Jedan od ljudi za koje je Ekatarina prala veš i čistila kuću bio je jevrej iz Gorija, David Papismedov. On je malom Jozefu koji je pomagao majci u poslovima davao novac i knjige na čitanje i pružao mu podršku. Decenijama kasnije Papismedov je došao u Kremlj da bi se lično uverio u šta se razvio mali Soso. Na iznenađenje njegovih saradnika, Staljin ne samo da je primio u posetu starijeg jevrejskog gospodina nego se i zadržao u srdačnom razgovoru sa njim.

Godine 1888. Staljinov otac ostavio je porodicu bez podrške i otišao da živi u Tiflisu. Po nekim glasinama, nastradao je u kafanskoj tuči dok su drugi tvrdili da su ga videli živog i zdravog još 1931. u Gruziji. Sa osam godina Staljin je započeo školovanje u crkvenoj školi u Goriju. Staljin i njegovi vršnjaci koji su pohađali tu školu bili su uglavnom Gruzijci i govorili su na jednom od sedam narečja kavkaskog jezika. Međutim, u školi su bili obavezni da govore ruski jezik. Čak i kad su govorili ruski, učitelji u školi podsmevali su se Staljinu i njegovim drugovima iz odeljenja na gruzijskom akcentu. Njegovi školski drugovi, koji su uglavnom bili deca bogatih sveštenika, državnih službenika i trgovaca su ga takođe ismevali. Šalili su se na račun njegove ofucane odeće i rošavog lica.

Mladi Soso naučio je da se suprotstavi mučiteljima tako što ih je zastrašivao. Iskorišćavao je slabosti drugova iz razreda i izlagao ih surovom podsmehu. Da bi izbegao fizičku konfrontaciju, potencijalne napadače je odvraćao od sukoba tako što bi im jasno stavio do znanja da fizičku silu koriste kao zamenu za mozak. Takvom taktikom vrlo brzo je preuzeo ulogu vođe među vršnjacima.

Iako se kasnije trudio da prikrije svoje gruzijsko poreklo, Staljin je tokom detinjstva bio fascinirani gruzijskim folklorom. Priče koje je čitao govorile su o gruzijskim brđanima koji su se hrabro borili za gruzijsku nezavisnost. Staljinov omiljeni junak iz tih priča bio je legendarni brđanin po imenu Koba. Zbog toga je nagovorio sve drugove iz razreda da ga zovu Koba, a taj nadimak će postati i njegovo prvi revolucionarni nadimak.

Bio je odličan đak i završio je školu kao prvi u klasi zbog čega je u 14. godini dobio stipendiju za nastavak školovanja u Tiflisu na Teološkom seminaru, obrazovnoj instituciji ruske pravoslavne crkve koju je pohađao od 1894. godine.

Izdržavao se tako što je, pored male stipendije, pevao u crkvenom horu za šta je dobijao platu. Iako je njegova majka želela da on bude sveštenik (čak i nakon što je postao lider Sovjetskog saveza) seminar je pohađao ne zato što je bio religiozno opredeljen već zato što je to bila jedna od retkih mogućnosti za obrazovanje u Gruziji.

A sada, pikanterije!

10 tajni iz Staljinovog života

Čelični čovek

Godine 1910. počeo je da koristi ime Staljin, u grubom prevodu "čelični čovek". Istoričari tvrde da je sin stolara počeo da koristi to ime kako bi se udaljio od svojih gruzijskih korena.

Teologija i Staljin

Mada je Staljin, kada je posato predsednik Rusije, bio veliki pobornik ateizma i antireligijskog stava marksizma, studirao je teologiju kada se priključio revolucionarnom pokretu. Često je čitao knjige Karla Marksa pre nego što se priključio revolucionarnom pokretu.

Staljin je imao kraću levu ruku

Imao je kraću levu ruku od desne, ali to je vešto skrivao u službenim portretima. Staljin je u 12. godini imao nesreću s konjskom zapregom. Ruka mu je "ispravljena"' teškom hirurškom operacijom.

Umetnost - tiha patnja

Staljin je često patio zbog svog fizičkog izgleda. Borio se s malim boginjama kao dečak te je ostao trajno obeležen ožiljkom. Službene fotografije diktatora bile su rutinski retuširane. Staljin je ubio nekoliko umetnika koji su ga drugačije prikazivali na slikama.

Uvek se poslednji smejao

Često je znao da ukloni svoje protivnike i ljude koji mu se nisu sviđali. Mada većina zločina koje je Stajin počinio nikad nije istražena, ruski narod je nestajao su pod nerazjašnjenim okolnostima. Još je strašnije to što je Staljin ubijao ljude iz zadovoljstva. Primera radi, kako bi očistio minska polja, slao je svoje vojnike da marširaju preko njih – direktno u smrt.

Zna se da nije dopuštao svojim čuvarima da ulaze u njegove privatne prostorije. Jednog dana je, da bi testirao čuvare, vrisnuo u agoniji, kao da umire. Svi lični čuvari koji su ušli u njegove privatne odaje osuđeni su na smrt jer nisu poštovali zapovest da niko ne sme da uđe! Kada je ostao paralizovan sam u svojoj sobi, nijedan od telohranitelja se nije usudio ući u privaten prostorije da mu pomogne. Kasnije ga je na podu sobe pronašao Petar Lozgachev, zamenik zapovednika Kuntseva. Umro je nakon sedam dana.

Čovek mira

Iako je na Zapadu poznat kao tiranin, Staljin je bio nominiran dva puta za Nobelovu nagradu i to 1945. i 1948. godine jer je doprineo završetku Drugog svetskog rata. Iako nije dobio nagradu, međunarodno je priznat. Za razliku od Čerčila koji je promovisao globalnu harmoniju, Staljin je proglašen osobom godine magazina “Time” 1939. i 1942. godine.

Kralj komunizma

U priči vrlo sličnoj "Dr Frankeštajnu", Staljin je naredio ruskim naučnicima da počnu da rade na hibridu čoveka i majmuna. Citiran je u moskovskim novinama: "Želim nepobedivo ljudsko biće, neosetljivo na bol, otporno i indiferetno na kvalitet hrane koju jede". Staljinovi čovekoliki majmuni trebalo je da grade puteve, železnice i da se bore u ratu. Eksperimente je vodio Ilja Ivanov. Nije bio uspešan i proteran je u Kazahstan.

Laži i statistika

"Smrt jednog čoveka je tragedija, smrt miliona ljudi je statistika". Diktatorova hladna logika prikazana je u samo jednoj rečenici. Iako se ta rečenica pripisuje Staljinu, najviše zaslužan za nju bio je nemački pisac i pacifista – Erik Marija Remark.

Kaubojski filmovi

Staljin je bio veliki obožavatelj američkih kaubojskih filmova. Često je organizovao zajednička gledanja u svom privatnom bioskopu gde je uvek bio i njegov lični prevodilac. Priča se da je naredio ubistvo Džona Vejna je je ovaj bio protivnik komunizma, Nameri Kremlja da se Vejn ukloni, došao je kraj Staljinovom smrću 1953. godine, kada je na čelo SSSR stupio Nikita Hruščov koji je bio ljubitelj njegovih filmova.

Staljinovi dvojnici

Staljin je bio itekako svestan svojih protivnika. Politički neprijatelji bili su često izbačeni iz političkog života. Međutim, Staljin je jednom napravio ustupak. Mikheil Gelovani bio je jedan od dvojnika kojem je Staljin dopustio da ga imitira. Godine 1938. Gelovani, filmski glumac plemenitih gruzijskih korena, toliko je ostavio utisak na vođu, da ga je Staljin odmah zaposlio kao svog dvojnika. Naravno, ne treba zaboraviti ni Feliksa Gadžieviča Dadajeva, sada penzionisanog general poručnika.

Izvor: Panonija, Znanje.org

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.