"Sećam se da je bila gomila naroda. Ne zna se ko šta radi, gde će sa nama, gladni smo bili i žedni. To je bio moj prvi utisak vezan za odlazak u logor. U Jasenovcu se ne sećam. Deca su bila gladna, žedna, bolesna... Pošto smo svi spavali na slami, ujutro, kada se budimo i ustajemo, svaki treći ne ustane", priseća se Darinka.

U logoru su pored nje, završila i njena dva brata i starija sestra, koja je bila gimnazijalka i kao takva, bila je radnom odnosu. Čim je nastala okupacija, njihov otac je odmah bio uhapšen, zbog čega ga Darinka uopšte ne pamti.

Kao i njena starija sestra, njihova majka je radila u logoru u Nemačkoj. Najmlađi brat koji tada nije imao ni godinu dana, nije preživeo.

Dara u razgovoru u "Jutru" zaključuje da je ona ipak najbolje prošla. U Zagrebu ju je usvojila jedna porodica iz Slovenije, intelektualci koji su već imali dva sina.

"Odvode me u porodicu gde me obasipaju nežnošću i ljubavlju. Bila sam na ivici smrti, mesec dana su lekari brinuli o meni.Tek onda sam se uklopila u porodicu. To je bila obostrana ljubav. Zbog toga sam ja lakše prebrodila krizu odvajanja od roditelja, nego moja braća i sestra.

Njene usvojitelje je kasnije sačekala teška sudbina. Budući da su bili aristokratska porodica, vrlo brzo su ostali bez krova nad glavom, pa je Darinka morala da se vrati kod majke u Zagreb. Kako je to prihvatila, pričala je naša "Dara iz Jasenovca" u nastavku:

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.