Ljubinka Bobić - mazna dama britkog jezika

Branislav Nušić ju je obožavao, otkrivši njen raskošni talenat u jeku Velikog rata 1915. godine. Nije igrala samo tokom Drugog svetskog rata, odbila je da zasmejava publiku dok je zemlja okupirana.

.

Nepuna dva meseca nakon što je 265. put odigrala "Gospođu ministarku", sa talasa Radio Beograda objavljena je tužna vest: "Umrla je Ljubinka Bobić". Bio je 3. decembar 1978. godine kada je ovaj svet napustila mala dama velikog duha, kako su opisivali ovu glumicu nad glumicama. Taj ženski vragolan, kako su joj tepali svi koji su je poznavali opraštajući joj na ponekad grubim i nonšalantno izgovorenim rečima, ta čarobnica smeha, zaustavila je saobraćaj i posthumno. Kada su iz prestoničkog Narodnog pozorišta iznosili njen kovčeg, jedan policajac je sprečio automobile i autobuse da tuda prođu, i to sa samo tri reči: "Prolazi gospođa ministarka". Na večni počinak je ispraćena žena koja nije priznavala starost, pa je često lagala za godine. Nije marila ni za priznanja, pa čak ni za ona velika kojima je bila ovenčana, poput Nagrade za životno delo, Zlatne arene, Zlatnog ćurana... O sebi je govorila da je mondenka, ali da prezire slavu.

- Čuvajte se, jer vreme prolazi, a autogrami blede - opominjala je one koji su nosom znali da paraju oblake.

Plenila je neverovatnom harizmom, dopadljivim stasom, po potrebi maznom dikcijom, a plašila britkim jezikom i činjenicom da bez pardona može svakoga da spusti na zemlju. Psovala je, to je istina, prijatelji su priznavali i dodavali da čak i one sa njenih usana zvuče šarmantno. Pila je i pušila, kao pravi boem. Odbijala je da se njen život smesti u knjigu, jer bi to, tvrdila je, bila biografija za smejanje i plakanje, pa bi više ličila na antibiografiju.

Ljubinka Bobić je rođena 2. januara 1897. godine u Kruševcu. Potekla je iz siromašne porodice u kojoj je petoro dece bosonogo trčalo kroz detinjstvo. U razgovorima je naglašavala da joj je otac Vladislav bio Sremac, a majka Jelisaveta poreklom iz Makedonije, ali su se zajedno obreli na Topčiderskom brdu, gde je Boba odrasla. Govorila je za sebe da je bila živi đavo, pa je u školi svakog dana za kaznu stajala kod furune ili se kući vraćala crvenih ušiju. Nemirna devojčica, bila je prva kad god bi se organizovala neka priredba. Od detinjstva je pokazivala da je predodređena za javni nastup. Govorila je kako je volela da se "nakinđuri", majka je zbog toga istuče, a ona opet po starom. Pa onda izađe na ulicu, ceo komšiluk se smeje...

- A ja idem, izvijam se i mislim da sam najlepša. Idem tako, a iza mene pričaju - "Ova mala će biti glumica".

I tako je i bilo. Jednog dana je stavila šešir sa šarenom rajskom pticom na širokom obodu i otišla pravo u Narodno pozorište kod upravnika.

- Preporučio me je gospodin Nušić. Hoću da budem glumica - drsko je izjavila mlada Ljubinka, koju je veliki Nušić zapazio 1915. godine u Skoplju, dok je čežnjivo gledala ka teatru, dok se sa porodicom skrivala u ratu.

- Gospođice, angažovani ste - rekao joj je Milan Predić, tadašnji prvi čovek Drame.

I tako je Ljubinka te 1920. godine postala članica Narodnog pozorišta, na čijoj sceni će prve značajne ovacije dobiti sa komadom "San letnje noći". Igrala je u početku sentimentalne devojčice, ali i dečake-mangupe, koji su joj, kao i Raka, nestašni sin glavne junakinje "Gospođe ministarke", pristajali spram temperamenta. Hugo Klajn je još tih prvih dana govorio kako u njoj primećuje čaplinovske mogućnosti velikog talenta, a Nušić ju je obožavao, isto koliko i ona njega. Govorila je da je srećna što na predstavi "Gospođa ministarka" aplauz dobija komediograf, a ne ona.

- Ja i moja haljina samo smo simbolično prisutni - izjavila je, u intervjuu za "TV Novosti", novembra 1972. godine, ministarka sa najdužim stažom.

Početak Drugog svetskog rata, bio je privremeni kraj njene igre.

- Znate, ja igram u komediji, a dok mi je zemlja okupirana, ne bih mogla da se smejem.

Glumačke stipendije su joj omogućile da se jednu sezonu usavršava u Berlinu, a potom u Londonu, gde ju je opčinio Lorens Olivije. Publika je volela da zbog nje dolazi u Narodno pozorište, ali i svuda gde je gostovala, kao Fema iz "Pokondirene tikve", gospa Mica iz "Vlasti", Koštana... Koliko je volela da priča dosetke i pošalice, isto toliko je bila spremna na žučne polemike, raskrinkavanje društva i cinične opaske na sopstveni i bilo čiji drugi račun. Između te dve krajnosti, istina o životu Ljubinke Bobić, koja je u zoru zimskog dana umrla u svom domu u Ulici Majke Jevrosime u Beogradu, čita se iz njenih reči:

- Moj život može da stane u jednu rečenicu. Radost zbog glume, radost zbog publike, sama radost, ništa više.

ROMANSA SA CRNjANSKIM I RIBNIKAROM

Kada bi je pitali zašto se nije udala, govorila bi da je pozorište skup hobi koji traži celog čoveka. Znalo se da je sa direktorom Politike Vladom Ribnikarom imala lepu romansu, a ona je pričala kako je u to vreme ceo Beograd bio zaljubljen u njene vragolije. Miloš Crnjanski joj je izjavljivao ljubav, a o rastanku sa pesnikom Radetom Draincem je ovako govorila:

- Ja sam bila zvezda kao Merilin Monro i stanovala u palati, a on zahtevao da ostanem kao golubica na njegovoj jadnoj mansardi punoj knjiga i slepih miševa.

Izvor: Novosti