Fanđo, gospodin i maestro na točkovima

Na današnji dan 1995. godine, umro je argentinski automobilski as Huan Manuel Fanđo, petostruki svetski šampion u "Formuli 1". Fanđo je bio argentinski vozač Formule 1. Imao je nadimke "El Chueco" ("krivonogi"), zato što je kao dete igrajući fudbal mogao da savije levu nogu oko lopte pri udarcima na gol, i "El Maestro" ("majstor"). Bio je vozač trkačkih automobila i dominirao je tokom prve decenije postojanja Formule 1.

.

Legendarni argentinski automobilista je jedan od najboljih automobilista u istoriji a mnogi će sa pravom reći da ono što je Pele za fudbal to je Fanđo za Formulu 1.

Argentinci, i ne samo oni, „Maestra" Huana Manuela Fanđa smatraju najvećim vozačem u istoriji, a imaju i dobru potporu za to u statistici. Na samo 51. odvezenoj trci u Formuli 1, petostruki šampion Fanđo ostvario je 24 pobede, što je apsolutni rekord.

Zvuči neverovatno, ali svet nije mogao ni da svedoči o najboljim danima karijere legende o čijoj se "mekoj" vožnji, rekordima i instinktima na stazi priča već decenijama. Fanđo je debitovao u Formuli 1 tek u 38. godini, a u osam sezona dokazao, ne da je za koplje, klasu, nego celi jedan krug ispred svih rivala.

- To što su drugi nazivali savršenom tehnikom, uopšte nije smelo tako da se zove, nego umetnošću. Takav je bio Fanđo, ali pre svega bio je džentlmen i prijatelj. U jednoj opasnoj eri, delovao je nedodirljivo - rekao je za slavnog asa veliki rival, Stirling Mos.

Sin italijanskih imigranata u Buenos Ajresu prvo je bio beznadežno zaljubljen u fudbal, a zatim i u planinske ili klasične gran pri trke u Južnoj Africi, ali bio i iskreno skroman čovek, da mu do pred kraj karijere nije ni palo na pamet da može biti dominantan u Evropi.

Na reli-trci na padinama Anda, 1950. godine, Fanđo je izleteo sa staze, a njegov automobil završio je u provaliji. Sam je izvukao telo prijatelja iz bolida. Njegov suvozač Huan Urutijap reminuo mu je na rukama.

Tada, nakon deceniju i po voženja trka po Južnoj Americi, bio je blizu odluke da završi karijeru. Prijatelji i roditelji namolili su ga da pokuša da se takmiči u Evropi. Nedugo zatim, 1950. godine, održan je prvi šampionat Formule 1...

Nije mu bilo potrebno mnogo da zasluži mesto u istoriji.

Završio je na drugom mestu- njegov Alfa Romeo nije mogao da se nosi sa Ferarijem Đuzepea Farine, ali je već tada bilo jasno ko je najbolji.

Prvu titulu osvaja dominantno, sa tri pobede i dva druga mesta, naredne 1951. godine, u Alfa Romeu. Povreda vrata, koju je zaradio na trci u Monci jer je noć ranije sam vozio iz Pariza da bi nastupio u Italiji, koštala ga je sezone 1952. godine. Vratio se 1953, završio iza Alberta Askarija, a onda u inferiornom Maseratiju i od pola sezone odličnom Mercedesu sa šest pobeda dočekao drugu titulu 1954. godine.

Gotovo po pravilu, kada je uspevao da završi trku, tada bi i pobeđivao, samo je njegov bolid mogao da ga izda.

Veličina Fanđa ogleda se i u činjenici da je u naredne tri sezone vozio za tri tima, Mercedes, Ferari i Maserati, a sva tri puta osvojio titulu iako u poslednje dve godine nije imao najbolji bolid.

Tada je stekao status kultnog šampiona, apsolutno najboljeg. Nikada nije želeo da se ističe brzinom i ludorijama, niti iskušavao sreću, bio je najstariji na trkama, primer svima...

Ipak, najbolje trke odvezao je u samom zenitu karijere. Kao u Monaku 1956, kada je nakon serije incidenata u dva sata vožnje uspeo da smanji zaostatak za Stirlingom Mosom sa 90 na šest sekundi.

Najveću pobedu u karijeri ostvario je u Nirburgringu 1957, na tada 15 milja dugačkom krugu, kada je u poslednjih pet stigao 30 sekundi zaostatka i popravio rekord kruga za osam sekundi!

- Tad sam osetio da možda previše iskušavam sudbinu. Jedino tada sam osetio strah ali i bio svestan, da sam pobedio najtežu stazu - rekao je Fanđo, koji je vozio za tada prosečni tim Maseratija.

Već naredne godine odlučio je, na kontri trke i u 47. godini, da prekine karijeru.

- Onog trenutka kada sam osetio da mi trkanje postaje posao, tad sam i prekinuo - rekao je Fanđo, a rivali su odahnuli jer je konačno neko drugi mogao da bude šampion.

Huan Manuel Fanđo je sve do 25. godine pokušavao je da zaradi novac igrajući fudbal. Nije bio preterano talentovano krilo, ali popularni „Krivonogi" bio je uporan u nameri.

Prvo je na fudbalskom terenu sa 17 godina zaradio upalu pluća zbog koje je tri meseca bio u bolnici i zamalo umro. Pa je godinu dana služio vojsku, potom se vratio na teren...

Otac, koji je finansirao njegovu automehaničarsku radnju, molio je Huana da se posveti automobilizmu, čak mu i kupio prvi bolid, samo da napusti fudbal. Svima je bilo jasno da će biti mnogo bolji trkač nego fudbaler.

Pred sami kraj karijere, 1958. godine, Fanđo je otet na trci u Havani u Kubi, od strane revolucionara Fidela Kastra koji se tada borio za vlast. Cela četiri dana držan je u zarobljeništvu, a vojnici koji su ga čuvali izveštavali su ga o dešavanjima na trci, doneli mu i televizor da može da je pogleda u direktnom prenosu.

- Pokušali su da me ispitaju šta mislimo revoluciji, ali politika me zaista nikad nije interesovala. Nisam imao nikakvih problema - rekao je Fanđo o situaciji o kojoj je pisala svetska štampa.

Godinama kasnije posećivao je Kubu.

Bio je samotnjak koji se nikad nije oženio, a imao je samo vezu sa prijateljicom Andreom Bueret nakon karijere.

.

Izvor: Infosportal