Životne priče

IN MEMORIAM: Bora Todorović

Bard srpskog glumišta preminuo je na današnji dan 2014. godine...
07.07.2016. - 13:18h

Prvi put je zaigrao u Beogradskom dramskom pozorištu. Ipak, put ga je sa sestrom Mirom Stupicom i njenim tadašnjim suprugom Bojanom Stupicom odveo u Zagreb gde je četiri godine radio na sceni Hrvatskog narodnog kazališta (1957-1961).

- Moj uspešan početak je bio šest ili sedam godina posle završene Akademije. Počeo sam u pozorištu sa nekim statiranjem, iznošenjem tacni, a kao kuriozitet mogu da navedem da mi je prva uloga bila eho. A to znači da u komadu ‘Tri sestre’ kada ti mladi poručnici napuštaju jedno veoma pitoreskno selo, jer dobijaju prekomandu za Moskvu, na rastanku sa te tri sestre, malo tuguju i kažu: ‘Samo slušajte kakav je divan eho’, onda jedan glumac vikne: ‘Hop hooop’, a ja iza scene, upola glasa: ‘Hop hooop’. Onda on tri na drugu stranu, ja sa okrenem na tu stranu i opet on: ‘Hop hooop’, a ja opet upola glasa, veoma tiho odgovaram: ‘Hop hooop’. To mi je prva ponižavajuća uloga, a druga ponižavajuća mi je bila da glumim stolicu. Išao sam četvoronoške i kako glavni glumac, čija sam ja bio stolica, menja mizanscen, ja četvoronoške idem do tamo i namestim se da on sedne na moja leđa. Stvarno ponižavajuće. („Puls“)


Po povratku u Beograd igrao je u Ateljeu 212 do 1983. godine, u kome se i najduže zadržao. Slučajno se desilo da se u ansamblu „Ateljea 212“ jedan glumac ozbiljno razboleo i nije mogao da igra. Pošto više nisu imali nikoga, rekli su - hajde da probamo sa Borom.u predstavama "Arsenik i stare čipke", "
- To je bio komad „Arsenik i stare čipke“ u kom sam napravio jednu sjajnu ulogu. E, kada sam se dokopao tog parčeta torte, onda sam postao glumac štreber. Nisam dozvolio da mi karijera krene nadole. Samo sam išao napred i postao sam i televizijski glumac. Inače, u našoj familiji, s obzirom na to da mi je i sestra Mira Stupica glumica, važi deviza: „Kada dete nije ni za šta, baci ga na glumu“ („Story“)

U „Ateljeu“ je igrao maestralno.Sprovod" , "Razvojni put Bore Šnajdera", "Kape dole"", "Druga vrata levo", "Mrak i šuma gusta", "Pseće srce"... punile su salu iznova i iznova. Ostvario je veliki broj značajnih uloga u filmu i u televizijskim serijama. Neke od najpoznatijih su u filmovima "Maratonci trče počasni krug", "Balkanski špijun", "Balkan ekspres", "Dom za vešanje", "Profesionalac“...

- Moj profesor glume Joza Laurenčić, u čijoj klasi sam diplomirao, naučio me je jednu veliku i značajnu umetničku stvar, a to je da budem prirodan i spontan, da gradeći ulogu počinjem od sebe, jer što se više udaljavaš od sebe, toliko ćeš napraviti bolju ulogu. To je jedno pravilo kod nas. Ne valja da te identifikuju po samo jednoj ulozi, da te po njoj prepoznaju, da si stalno isti. Neprestano sam se trudio u toj  transformaciji, nastojeći da svaku rolu odigram drugačije od prethodne. Jednostavno, da ne ličiš na ono što si već ostvario. Što si više udaljen od sebe privatno, to znači da si napravio karakter. Velika uloga je kad si  drugačiji, kad uđeš pod kožu drugom čoveku. Gluma ne može da se nauči, nema pomoći kad se upali kamera ili kad se podigne ona zavesa i pojavi se onaj mrak, puno gledalište i svi te gledaju i svi imaju pravo da te ocene. Postoji velika pravda u ovom poslu: ili si talenat ili si pogrešio? Talenat je presudan. Tu je takođe i velika volja, ali i silan rad na svakoj ulozi. („Ilustovana politika“)


Za razliku od kolega, Bora nikada nije krio da su mu sve nagrade u karijeri izuzetno prijale, kao i da mu nije mrsko da sebe gleda na TV. Jednom prilikom rekao je: 

- Ja mogu to da gledam. Vidim da sam bio odličan. Stvarno, vidim da sam dosta dobro igrao. Ne žalim se. Obično glumac, kada gleda sebe, kaže: ‘U, majku mu, mogao sam mnogo bolje’, ali ja se sebi dopadam.

Na filmu debituje likom kolebljivog i neurotičnog partizana u "Koracima kroz maglu" (1967) Žorža Skrigina. Filmu se vraća tek u drugoj polovini sedamdesetih godina - s pojavom generacije reditelja tzv. praške škole (npr. "Nacionalna klasa" Gorana Markovića i "Poseban tretman" (1980) Gorana Paskaljevića). Glumi i na televiziji u serijama "Sivi dom", "Diplomci", "Ceo život za godinu dana", "Ljubav, ah ljubav", "Rađanje radnog naroda"... Uloga Đenke koju je odigrao u filmu "Maratonci trče počasni krug" donela mu je veliku slavu.

Dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada - osvojio je Sterijinu nagradu za ulogu u predstavi "Maratonci trče počasni krug", nagradu Ćuran za uloge u predstavama "Maratonci trče počasni krug", "Mrešćenje šarana", "Pseće srce", "Lari Tompson-tragedija jedne mladosti", nagradu "Zoranov brk" za ulogu u predstavi "Povratak", nagradu Pavle Vujisić za životno delo, Gran pri za ulogu u "Profesionalcu" u Kanu - mogao je da odigra još maestralnih uloga, da se nije umorio...

Poslednjih meseci uživao je u ulozi dede malog Dejana, kojeg su mu podarili sin Srđan i snaha Ana. Nažalost, pogoršanje zdravstvenog stanja posle rutinske operacije dovelo je do moždanog udara. Ovu bitku slavni glumac nije uspeo da dobije.