Aleksandra Gruden: Francuskinja u Beogradu

Aleksandra Gruden, Francuskinja s mužem iz Srbije, i grupa „East Koncept“ 10. i 11. aprila organizuju humanitarnu aukciju „Olovka pleše srcem“. Izlažu francuski i srpski umetnici, a prihod ide Centru za integraciju mladih. Upoznajte i vi ovu šarmantnu damu kojoj je Beograd postao stalna adresa.

.

„Bila je 1998. godina. Novembar. Sivo nebo, sive zgrade, sive face po ulicama. Kada sam upoznala ljude, i bez obzira što nisam tada znala jezik, razumela sam gde se kriju boje, i znala sam, iako nije tada ni malo bilo u planu, da bih mogla tu da se uklapam”.

Tako Aleksandra opisuje prvi susret sa Beogradom. Ova lepa, pametna, talentovana žena, rođena Parižanka s adresom odrastanja u Maroku, osvojila je Beograd plesom, osmehom i energijom. A Beograd je osvojio nju njenim mužem, ljudima, toplinom i kreativnošću. Aleksandrina priča je skroz neobična: posle braka sa Francuzom, upoznala je u Francuskoj sadašnjeg muža koji je iz Beograda. Zaljubila se i nije oklevala da pređe granicu. Ni državnu, ni jezičku. Sada s njim i decom uživa u Beogradu.

Od najranijeg detinjstva je putovala sa roditeljima, da bi najveći deo detinjstva provela u Maroku. Po povratku u Francusku, školovana se za moderni ples, da bi u Nici završila akademiju za orijentalni ples i postala profesorka. U Beogradu je 2003. godine otvorila prvu školu orijentalnog plesa, a ubrzo posle toga osniva plesnu trupu "Les Jasmins" sa kojom nastupa na više kulturno -umetničkih događaja. Da bi orijentalnom plesu dala ambijent kakav zaslužuje, Aleksandra je napisala i režirala prvi orijentalni balet u Beogradu - "U srcu žene" koji je premijerno izveden u junu 2005. u Bitef teatr. Les Jasmins su nastavile sa svojim nastupima kroz predstave na dva festivala orijentalnog plesa u oktobru 2006. i maju 2007. godine.

Od plesa ne odustaje, ali njena umetnička žica ne da joj mira. Osim što podučava ples, ona okuplja srpske i francuske umetnike oko ideje “East Koncept”, sajta preko kog se razmenjuju ideje i proizvodi.

“Uvek sam volela da pričam priče. Nije bitno da li je pokretom ili rečima. Moje dve drugarice, vezane i za Francusku i za Srbiju, smislile su “East Koncept” kao “Koncept Store online” koji bi funkcionisao kao most između dve zemlje. Ja sam ušla treća, sa zadatkom da pišem blogove i tekstove o umetnicima. Danas sam ostala sama u priči, sa umetnicima naravno, ali bez partnerki. Ljudi u “East Konceptu” su kreativni, školovani ili ne, koji su, bez obzira na teške uslove, odlučili da se bore i da pretvaraju prepreke u kreativnu snagu. To su ljudi sa drugim pogledom na svet. Po meni, bitan je taj kreatavni pristup, a nije mi problem da li se radi o primenjenoj umetnosti ili o "pravoj" umetnosti. Znam da to zbunjuje publiku, ponekad i umetnike, ali šta da radim kad ne volim kategorije i osećam da je to moj pravac”.

Iako je odrasla u Maroku, nije tamo naučila ples, ali joj je orijentalna kultura ušla pod kožu. Kada se vratila u Francusku, imala je 11 godina i mnogo više afiniteta prema Arapima i Jevrejima iz severne Afrike nego sa sa pravim Francuzima.

“Ostala sam u tom krugu ljudi i taj ples igrala i bez znanja, na raznim proslavama. Kao odrasla sam naišla na pravu profesorku egipatskog plesa i znala da će to postati deo mene. Plesom dobijamo samopouzdanje, slobodu i učimo da ozbiljan rad i upornost ne moraju da se rimuju sa rigidnošću”.

Onda nije ni čudo što se u Beogradu snalazi kao riba u vodi. Iako je početak bio užasno težak i za nju potpuno drugačiji od svih životnih početaka. Ali, kako je upoznavala beogradske ulice, ljubav je postajala sve jača i sigurnija.

“Najteža mi je bila zima. I nedostatak raznovrsnosti. Ovde je jedna religija, jedna boja kože, jedan način razmišljanja. Meni je to naročito smetalo zbog moje dece. Ali, onda sam shvatila da je ovde život opušten, da je pravi grad sa kulturnim životom, a opet pristupačan, i finansijski i geografski (u smislu da ništa nije nikad mnogo udaljeno). U Nici, gde sam živela, glavne aktivnosti su turizam i nekretnine. Grad zna da bude mrtav zimi, prazne ulice u šest popodne, a nepodnošljivo naterpan leti. Dosta je statičan grad”.

I dok je počinjala nov, porodični život, otkrivala je nove ideje. Nove ljude. Nove prilike za spajanje i saradnju. Veruje, kaže, u susrete.

“Ideje ne pronalazim, one se pojavljaju i nastaju od susreta. Na primer, pre šest meseci sam upoznala Ivonu Pleskonju na izložbi i išla da gledam njene radionice, za moje blogove. Ona je izrazila želju da dovede studente na moje probe plesa da crtaju pokret. Rodili su se fenomenalni crteži koje sam projektovala na mojoj predstavi. Danas organizujemo zajedno, sa Helgom Goran, umetničkim fotografom i Markom Živkovićem, antropologom, humanitarnu akciju "Olovka pleše srcem". Posećujem razne događaje, upoznajem umetnike i kreatore i osećam kada njihov rad ima potencijal u Francuskoj. Ovde umetnicima i kreatorima nedostaje "brending", marketing. Često moraju da prime narudžbine da bi platili račune i tako gube pravac. Ne znaju da "upakuju" svoj rad sa kvalitetnom komunikacijom. Ja bih želela tu da igram ulogu.”

Aleksandra se ne oseća kao stranac. Kaže, isto je biti stranac u Beogradu ili vanzemaljac u svojoj zemlji.

“Sve to je slično. Od malih nogu sam morala da formiram svoju ličnost van šablona. Sad shvatam kolika mi je to bila prednost. Ja sam domaća svugde, ali vanzemaljac u podznaku!”

Pogledajte neobičnu ponudu naših i francuskih umetnika eastkoncept