Jedna odluka mu je obeležila život, uz rečenicu: Pa, dobro možda si zdrav. Bila je to najveća greška koju je učinio, a nazad nema

Ovo je priča o 22-godišnjem momku koji je od malena znao da je homoseksualac. Odrastajući, trpeo je razna šikaniranja... Svi su mu govorili da bude strpljiv i da će sve proći. Nije bio siguran da li misle da će proći maltretiranje ili njegova homoseksualnost. A onda je doneo odluku koja mu je iz korena promenila život... I dobio je HIV...

foto: Prva
foto: Prva
.

Gost Život priča je momak rođen 1997. godine u Sarajevu. Od kad zna za sebe, zna da je homoseksualac. Bio je svestan odmalena da ga privlači isti pol, ali se ujedno pitao zašto nije kao druga deca.

Školovanje nije bio baš najsrećniji period njegovog života, jer su deca videla da je on drugačiji, i stalno su ga podbadala. On nije ni sa čim to isticao, nije znao ni kako su oni primećivali tu njegovu „posebnost“. Ali, to je njega činilo depresivnim. Bilo mu je teško.

Obraćao se školskom psihologu i pedagogu, ali su oni govorili – ma, jao, izdrži još malo, to će proći, iako mu nije nikada bilo jasno šta tačno treba da prođe – nasilje ili njegova seksualnost?!

Kaže da su njegovi roditelji oduvek znali da je homoseksualac, ali da se o tome nikada nije pričalo, nikada nisu ni pitali, niti se zainteresovali, samo su ignorisali tu činjenicu i pravili se da to ne postoji. I oni su se nadali da će to samo od sebe proći.

.

Često se dešavalo da se tokom nekih familijarnih skupova otvoreno priča o tome kako je homoseksualnost bolest, a kada bi pokušao da to negira i odbrani mišljenje, nije imao priliku. Uvek je bio prekinut nekom drugom temom i jasno bi primetio na licu, pre svega svoga oca, da o tome ne sme da priča.

Imao je I stalne ljubavne veze, ali posle njih I neke za jednu noć. Vodio je računa da uvek ima kod sebe zaštitu. Jednoga dana upoznao je mladića koji ga je pozvao na piće. Tokom tog razgovora shvatio je da će istog dana završiti zajedno, što se i dogodilo. Pitao ga je da li ima prezervativ. On mu je odgovorio da nema. Tada je doneo odluku koja mu je obeležila život, uz rečenicu: Pa, dobro možda si zdrav. Danas kaže da je to najveća greška koju je ikada učinio. Ali, nazad nema.

Ubrzo posle toga išao je na testiranje I rezultat je pokazao da je HIV pozitivan.

Molio je doktore da mu ne govore da je to istina, da ima HIV. I njima je rekao da je bolje da su mu rekli da ima rak. Doktorka je rekla da će na Infektivnoj klinici ponoviti test. Čekao je taj test 7 dana. Rekla mu je da obavesti svoje partnere da se testiraju.

Prvih dana je bio u haosu. Najčešća misao mu je bila da se ubije. Nije video nikakvu budućnost, verovao da su mu se sva vrata zatvorila. Sebe nigde nije video.

.

Roditeljima je rekao trećeg dana. Kaže da oni nisu ništa znali o bolesti i mislili su da on odmah umire. On im je objasio da to nije smrtna presuda, da je velika razlika izmedju HIVa i AIDSA, da postoje lekovi koji produžavaju životni vek.

Mama je plakala, nije verovala da to čuje, a onda su mu rekli da je trebalo da o tome razgovaraju...

Prvih 6 meseci od saznanja, život se odvijao jako sporo... Trebalo je prvo da nauči da sa tim živi, da ne može ništa da povrati i da je tako, kako je. Prvo se sa tim pomirio. To je bilo najteže uraditi.

Onda je počeo da menja svoje navike – prvo je napustio ples u kojem je bio jako dobar, jer je osećao da nema više snage za to, da se puno više umara, da mu treba mnogo više sna. Promenio je ishranu, naučio je da bude odgovorniji u odnosu na svoje zdravlje.

.

Navikao se I na terapiju, naučio se da suzbije nus pojave, da ih kontroliše. Kada je prihvatio svoju bolest, počeo je sa razmišljanjem – da li da obelodani svoju seksualnu orjentaciju.

Velika je to dilema za svakoga, a posebno za onoga ko živi u sredini koja ljude poput njega ne prihvata, diskriminiše, ignoriše, vređa i tretira kao bića niže vrednosti.

S druge strane, ako ne istupi javno, što veruje da mu je obaveza, siguran je da će to breme nositi ceo život i da mu savest ne bi dozvolila da nastavi svoj život u tišini. To, kaže, sebi nikada ne bi oprostio. Jer, sve dok ćutimo, promene nisu moguće.

On je sada nezaposlen i već dugo je tako. Razlog je sledeći: kada traži posao, za veliku većinu poslova, morao je da donese medicinsku dokumentaciju, kaže da to poslodavci traže. Do sada to nije ni primećivao kao takvo, ali od kad je u svom problemu, to je počeo da primećuje. I to ga ograničava u mnogome da nađe posao. Neće niko da ga zaposli, kad čuje njegovu dijagnozu.

Želi da sutra bude taj koji će za mrvicu promeniti nečiju svest. Za sada, na njega se ko god želi može osloniti kao na neku živu enciklopediju bolesti, i osvešćivanja da je ona stvarna, da postoji i da svakoga može zadesiti. Svakoga! Da ne uzimaju život zdravo za gotovo! On to tek sada shvata, koliko olako ljudi govore da žele sebi da oduzmu život zbog bilo čega, a da ustvari nisu svesni šta izgovaraju i koliko ta rečenica menja smisao kada ti život visi o koncu.

.

Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, na svetu sa HIV-om živi izmedju 35 I 37 miliona ljudi. Procene Instituta za javno zadravlje Dr Milan Jovanović Batut su da u Srbiji sa HIVom živi 3.500 ljudi.

Kod nas svaka treća osoba zaražena HIVom - ne zna svoj status. Misle, ako ne odu da se testiraju, bolest i nemaju.

Ova bolest je još uvek neizlečiva, ali sa njom danas može da se dugo i kvalitetno živi. Svedoci tome su mnogi koji su, posle početnog šoka od saznanja da su zaraženi, uspeli da se psihički saberu, prihvate svoju bolest I organizuju svoju svakodnevnicu najbolje što mogu. Da bolest ne ignorišu, ali da joj I ne robuju.

Posebno su hrabri oni koji su otišli korak dalje i, svesni posledica, javno priznali svoj status osobe obolele od HIVa. Oni su javno diskriminisani, često ostajali bez posla, napušteni od porodice I prijatelja, borili se sa depresijom, ali sve zarad višeg cilja - da probude svest kod ljudi da je HIV bolest današnjice, da se tim virusom može inficirati svako, I da je zato važno da se o njemu što je više moguće nauči.