Ovako je govorio Marko Nikolić: Onom ko je boem u duši nije bitno da li vozi poslednji „BMW“ ili raspalog jugića

Jedan od svojih poslednjih intervjua glumac Marko Nikolić dao je za sajt Prva.rs. Povod je bila serija Pogrešan čovek u kom je glumio starog Lazara, a razgovarali smo o svemu: o glumi nekada, o glumi danas, a dotakli smo se i boema. Ovako je to izgledalo....

foto: RTL
foto: RTL
.

Na Prvoj televiziji uskoro kreće serija „Pogrešan čovek“ u kojoj će igradi i velikan srpskog glumišta Marko Nikolić. S njim smo se sreli na snimanju serije, a on je bio veoma raspoložen da sa nama porazgovara. Za Prva.rs otkrio je otkud Marko Nikolić u ovoj seriji, šta ga je naročito privuklo, da li voli da radi sa mladom ekipom na snimanjima ali i gde su danas boemi.

Vi ste neumorni! Vi snimate, mi uživamo da vas gledamo!

- Možda izgledam NE umorno ali sam užasno umoran, ali kao i svi glumci umem da sakrijem to. Lepo je raditi u starosti. Mislio sam kada odem u pozorišnu penziju, odigraću još, tu i tamo, zaostalu ulogu, negde ću da ubodem neku uložicu da se vidim s ljudima, ali posle jedne epizode sa zdravljem kada sam shvatio da tri godine nisam ništa igrao imajući pritom opravdanje, razmišljao sam da je stvarno strašno da nastavim da ne igram. Ako hoćeš da kazniš glumca nemoj da mu daš da igra. Isto se odnosi kako na mladog tako i na glumca kojem polako ide odjavna špica.

Čemu je serija zaslužila da ima jednog takvog velikana u svojoj ekipi?

- Ova serija je za mene jedan novi izazov. Ja volim koprodukcije između bivših republika. Dokazalo se da su umetnici poseban svet i da za njih ne postoje nikakve prepreke poput nacionalizma, šovinizma. Mi radimo svoj posao isto bilo da je na vrhu Triglava, u Aleksincu ili negde drugde i željni smo novog iskustva. Nekada je bilo ništa otići u Zagreb, Makedoniju, Crnu Goru, sada smo dugo bili razdvojeni. Neki su i ranije počeli da rade, mene baš intrigira kako sada radi neka druga ekipa reditelja.

Ponovo porodična serija. I vi čini se volite porodične serije, a i mi vas u njima.

- Jeste porodična serija, ali potpuno drugačija od one po kojoj me publika pamti i voli. Ovde je porodica u rasulu. I u onoj prvoj je bilo neslaganja, ali je bilo i grčevite borbe da se ta porodica održi na okupu. Ljudi su shvatili da svi imaju iste probleme, a da se porodica održava, ali da mora da se bude tolerantan i pun ljubavi. Svako vreme nosi svoje probleme.

Lepo ste se uklopili u ovu mladu ekipu?

- Jedva sam se privikao na ove pikapove, bekstejdžove i ostale stvari. Ja sve teram po starom. Mene ljudi pola sata zovu na set ja ne znam da oni mene zovu na scenu ustvari. Reko da ne igraju negde okolo tenis, a da ja ne znam.

Je l to znači da se još uvek niste modernizovali?

- Pa jesam polako. Imam ćerku koja je mlada glumica koja isto tako igra tenis i pikapuje se. Kaže sutra mi je pikap u pola 12. Reko kako znaš šta je pikap? Za mene je pikap ono kada se na jedan kader nasloni još jedno parčence. „Dolaze kola tata po mene u pola 12“, kaže mi. Šta pikapom te voze? „Kakav pikap“, pita me? Reko onaj auto pola kabina, pola za prasiće iza. „Jao tata nemoj da me sramotiš negde čuće te. Pikap to je ono gde se sastajete i odakle idete“, kaže mi. A ne možeš da kažeš doći će auto po vas u pola 12? Lakše je pikap? Možda za Holivud.

A kako vam se čine ove mlade snage?

- Ja i kada sam bio mlad voleo sam sa mladima da igram. U jednoj drugoj seriji ja igram sa dvojicom svojih ispisnika i to je, boga mi, strašno. Ovako matori i zlovoljni: ti si pogrešio, ne ti si pogrešio, govorimo jedni drugima. I onda dođe scena sa unukom, i dođe mlada glumica, pa to je kao kada izađeš iz tesnih cipela. Dođe dete puno žara, ima tremu, ti je malo umiriš kažeš: Hajde sine to ćemo polako. Kod mladih volim to što su 99 posto u ovom našem poslu pristojni i što znaju ko je stariji ko je mlađi?

Poštuju vas?

- Poštuju svakog starijeg čoveka i starijg glumca. Znaju šta znači ustupiti mesto i trknuti po kafu. To na ulici,parkovima, autobusima nećete sresti. Ovo su lepo vaspitana deca i veoma obrazovana od njih imaš šta da čuješ i porazgovaraš i da se ne zgražavaš nad raznim pojavama.

Pitaju li vas za savet?

- Ima ih koji pitaju, a ima i onih koji se sami nameste. Ne pitaju bukvalno, ali ti vidiš da vape da im pomogneš. Imam dovoljno iskustva da prepoznam šta kome od njih fali pa znam, neretko, da priđem onako sa strane pa kažem: Daj mu to malo na kraju, dodaj malo, i tako ispadne da smo zajedno došli do rešenja. Znam i da im kažem: E, izbaci tu rečenicu sa kojom se mučiš. Reditelji daju mnogo papira. Nama je Aca Popović govorio: „Momci devojke brišite sve što vam se ne dopada, samo nemojte da dodajete jer ja to nisam rekao“. A sve što vam smeta izbacite. E tako i ja znam da pomognem.

Zamerate li mladima nešto?

- Mlađim generacijama zameram samo nerad na sebi. Ne možeš ako ne znaš, recimo koliko daleko odavde počinje rumunska granica, otprilike, ili da prođeš sada kroz zemljinu kuglu gde bi izbio, zašto žabe u toku kiše izlaze na kopno. Glumac mora da bude ljubopitljiv. Ne da bude naučnik, nego da kroz ljubopitljivost nauče novo. Obrazovanje je potanko kod mladih. Moraš dobro da znaš i scenski govor i zanate mačevanje, jahanje...

Danas ve rade kaskaderi je li to bilo ranije?

- Bila je akrobatika.

Koliko su vas menjali kaskaderi, a koliko ste vi sami radili?

- Smatralo se dosta neprofesionalno raditi scenu koju treba da radi kaskader. Kaskader ako se povredi njega promeniš, ako se povredi glavni glumac, kao pokojni Bata Živojinović snimanje stane šest meseci, pa je li to profesionalno ili nije. Mene je menjao kaskader u „Užičkoj republici“, a moja majka samo što nije pala u nesvest kada je gledala tu scenu. Nije mogla da prokljuvi da to nisam ja. Skakanje na tenk sa flasom koja gori pa bacim flasu, tenk eksplodira, a ja odletim ne znam koliko metara daleko. Ali nisam ja mnogo ni igrao ljude te vrste, ni u partizanskim filmovima. Sećam se da sam Cileta kao mladog glumca nokautirao u seriji „Gore dole“. U sceni je trebalo da pobegnem iz bolnice, kada sam ga zavalio on pade, pa smo ga polivali vodom. E tada sam rekao ljudi platite kaskadera pa onda udri koliko voliš.

Je l’ manje danas boemskog glumišta?

- Ne znam ja šta je to boemsko glumište. Znam da se uvek ždralo, pilo i da su se jurile ženske, ali nikada nije bilo kašnjenja na probe ili nedolaska na snimanja. Kada si bio mangup da jarcaš po celu noć onda budi mangup i u deset sati dođi na probu. Pa posle idi da spavaš. Ljudi često greše. Boemština ne znači sesti samo i lokati bezveze. To je način života. Danas treba više para zbog imidža, fensija. Onom ko je boem u duši nije bitno da li vozi poslednjeg bmwa ili raspalog jugića. Gde će ko da izlazi. Sada je milion kafića, neki neće da odustanu dok ne posete svaki kafić za jedno veče. Kako onda radiš sledeći dan?

Kako objašnjavate onda tu razliku među glumcima nekada i sada koju i publika primećuje. Je li u pitanju kvalitet?

- Nije. Mislim da to nema veze sa kvalitetom. Bila je drugačija potražnja. Nekada kada nije bilo televizije i kada prođu ulicom glumci iz nekih pozorišnih komada iz komedije, Čkalja i društvo, pa to se padalo u nesvest. Kada se pojavila televizija, pa imate samo jednu seriju možete li da zamislite šta su bili ti glumci. Naspram ovog sada. Ja sada ne mogu da gledam serije, ni strane ni domaće. Kažu, ajde kada se sve završi, skupiću ti ih, izbaciti reklame i staviti na Jutjub, kaže mi moja ćerka. Pa to onda nije serija. To je dugačak film.