Potresna ispovest mladića koji je u novinama saopštio ono što su svi nagađali: "Tati će biti jasno da nikada neću dovesti devojku kući"

“Mene su kao “pedera" okarakterisali drugovi još u petom razredu Osnovne škole. Tako svoju priču počinje Stefan Radović u emisiji “Život priča”.

.

“Pretpostavljam, samo zato što sam vreme provodio sa drugaricama, nisam igrao fudbal niti voleo fizičko, a nisam ni jurio i hvatao devojčice, poput ostalih vršnjaka”, priča on.

Kako kaže, od njih je doživljavao najbrutalnije nasilje - šikaniranje, napade, omalovažavanja, vređanja... Tortura je bila toliko jeziva da je osnovno obrazovanje završio jedva, uz stalno odsustvovanje iz škole uz razne često izmišljene razloge.

Iako je preživeo pakao, nije mu žao što se javno deklarisao.

“Sada sam dovoljno odrastao da znam da to što sam drugačiji je zapravo samo dar, čast i velika privilegija. Bavim se LGBT aktivizmom, a moj primer je podstrek i drugima da budu ono što jesu i da ne žive živote u strahu, u četiri zida”, rekao je Stefan.

Njegovi problemi počinju u petom razredu osnovne škole, bar se on tako toga seća, kada su iznenada u školi počeli da ga izbegavaju, da mu se rugaju, da ga nazivaju pogrdnim imenima.

Nije znao zašto je to tako, on još nije bio svestan svoje (homo)seksualnosti, nije ni primećivao da je po nečemu drugačiji.

Deca su ga izbegavala, a on se povlačio u sebe, nije se borio, suprotstavljao. Trpeo je najstrašniju torturu u maloj sredini, u Kuršumliji. Na ulici su ga napadali, gađali kamenjem, vređali. Dobacivali da “mu treba ubiti majku pedersku“.

Jednom se obratio školskom psihologu i rekao da ima problem, a ona je rekla: “Proći će to. I okrenula temu na ocene, školu i slično“.

.

U kući se o tome nije pričalo, nikada niko nije komentarisao njegovu različitost od malih nogu, ali se nikada nisu ni bavili time. Sestra je uvek bila tu za njega, i može je nazvati moralnom podrškom. Ipak, osećao je da je sam.

Veruje, sa ove distance, da su roditelji sigurno nešto predosećali, znali, ali su ćutali. Nikada nisu razgovarali sa njim, pitali ga bilo šta, što je utučen ili povučen, što se ne druži i povlači u sobu. Kaže da je emotivno bio zapostavljen.

Prva osoba kojoj se poverio bila je njegov pedijatar. Ona mu je rekla da je on bio kao jedna boca koja bi eksplodirala da joj sada nije otvorio čep. Već je i zdravstveno bio prilično ugrožen, malaksao, sa bolovima u stomaku, jedva je jeo, nije bio ni na vazduhu. To zdravstveno stanje mu je omogućavalo da eskivira školu, što je maksimalno koristio. Često je govorio da ide u školu, a išao u obližnji manastir i tamo boravio sam, u tišini.

Pedijatar je pokušala da razgovara sa roditeljima, ali bez uspeha, nisu prihvatili činjenicu da Stefan ima problem. “Kakav problem ti imaš“, govorio je otac.

Stefan je jedva čekao da krene u srednju školu, verujući da će se tada sve promeniti. Nova sredina, novi ljudi, novi početak.

Prvog dana srednje ekonomske škole u Kuršumliji, ušao je u učionicu i seo u klupu u srednjem redu. Kako je ušao, počela su podsmevanja, zadirkivanja i dok se okrenuo, video je da se ceo razred podelio – svi su prešli u levi i desni red klupa, a u srednjem redu Stefan je ostao sam. Čuo je kako šapuću: “Ma, on je peder”. Sedeo je u klupi, dok su mu suze tekle niz lice. Tada je odlučio - u školu više neće ići. I nije. Napustio je redovno školovanje.

U početku je izmišljao razloge za izostanak iz škole, iako mu je zdravlje, i fizičko i psihičko, zaista bilo ugroženo.

Jednom je pokušao da se ubije. Kaže da i danas žali zbog toga, ali to je bio momenat i uvek će ga se sećati, jer je bio u strašnoj depresiji i nije video izlaz. Danas se toga stidi.

Paralelo sa tim, osetio je prvi put da želi da stupi u kontakt sa nekim mladićem. Preko nekog LGBT sajta za upoznavanje upoznaje mladića iz Niša, mladog stranačkog aktivistu, inače fudbalera Radničkog iz Niša. Taj momak se tada deklarisao kao biseksualac. Ta veza je potrajala nekoliko meseci i bilo mu je jako lepo.

Ta veza je Stefanu dala krila, snage da nastavi svoju borbu na koju se odlučio po izlasku iz bolnice. Stupio je u kontakt sa urednicom NIN-a Vesnom Mališić i ona mu je rekla da će priču o njemu napraviti koleginica Tanja Nikolić Đaković. To je bio način koji je izabrao da se javno deklariše.

"Svi su otpisali mene, otpisao sam i ja njih. Ovo je moj jedini način da saopštim roditeljima ko sam. I svima ostalima koji su nagađali. Prestaće mnoga pitanja. Tati će biti jasno da nikada neću dovesti devojku kući. Pa vi reagujte kako hoćete, ja više ne mogu. Meni je tolike godine užas, i kad ova priča izađe, ničega me neće biti strah. I sada ne prođe dan, dva, da ne plačem. Moja depresija posledica je toga što nisam znao ko sam, a onda, kad sam shvatio – zato što sam. E, sada, sve ono što ste govorili o meni, e to je to! Svidelo se to nekome ili ne. Svima njima svakako ne može da bude teže nego meni sve te godine. Ni dan predaha od petog razreda osnovne škole. Tu ste, a oko mene niko!“

Tako su roditelji saznali iz novina. Kaže da je bilo strašno, gledati njih i oni njega, jer sada više nije moglo da se ćuti o tome. U kući je nastao haos. Majka plače, otac ga vređa, sestru su poslali u Niš kod drugarice. Otac ga je isterao iz kuće. Seća se da ga je u tom jezivom stanju pozvala tetka iz Novog Sada i rekla da hoće da ga izleči. Uprla je svu snagu i sva sredstva u to da se posveti njegovom izlečenju. Tvrdila je da ga je neko uvukao u to, neka sekta i da treba da ga izleči.

Nekoliko dana je proveo u kući svoje drugarice, ali kada su njeni roditelji čuli priču na televiziji, izbacili su ga napolje.

Celu emisiju "Život priča" pogledajte OVDE.