Čovek koji 11 godina živi u mraku

Roberto Savijano 11 godina živi sa naoružanim obezbeđenjem koje ga čuva od velikog italijanskog zla - kamore. Njegova glava je ucenjena i svestan je da je, zbog raskrinkavanja mafijaških tajni i imena u svojim knjigama, doživotno osuđen na život u ilegali.

.

Roberto je kao mlad pisac živeo u predgrađu Napulja - Kazerti i postajao je sve besniji. Tu, pred njegovim očima, svakodnevno se odvijao rat između mafijaških klanova zbog kontrolisanja teritorija, a nasilje se prosipalo po ulicama.

Želeo je da pokaže svetu kako ratna zona izgleda - porodice žrtava koje cepaju svoju odeću, smrad urina čoveka koji zna da će umreti i ne može da kontroliše strah, upucani nedužni ljudi koji leže po ulici.

- Morao sam da znam radnike iz industrija koje je vodila kamora. Morao sam da znam glasnike, spoljne saradnike koji su radili za klan. Čitao sam sudske spise, vesti, transkripte suđenja. Sakupio sam njihove priče, priče iz mog komšiluka, objavio i nazvao knjigu "Gomora". Nešto u njoj je pogodilo žicu. Momentalno je postala bestseler - priča Savijano.

.

Ubrzo pošto je 2006. knjiga izašla, neko je u poštanskom sandučetu njegove majke ostavio kovertu.

- Živeo sam u Napulju, a ona i dalje u Kazerti. U koverti je bila moja fotografija, sa pištoljem naslonjenim na moju glavu i reč "proklet". Ubrzo sam bio pozvan da govorim u jednoj školi povodom početka nove školske godine, u gradiću Kazal di Prinćipe, gde je bio dom najmoćnijeg klana kamore, sa najvećom stopom ubistava u Italiji.

Prozvao sam bosove kamore sa scene, javno ih imenovao, lokalci su bili previše uplašeni da bi to uradili. Rekao sam im da treba da odu. Kada se događaj završio, rekli su mi da je preopasno da se u Napulj vratim javnim prevozom, prevezli su me sa članom italijanskog parlamenta koji je bio tamo. Sutradan je lokalni list moju intervenciju proglasio uvredom za kamoru. Nekoliko dana kasnije neko me je pratio na ulicama Napulja i ušao u autobus za mnom. Rekao je: "Znaš da će te naterati da platiš za ono što si uradio u Kazaleu, zar ne?" - priča Savijano.

Tada je dobio naoružanu pratnju, a vrlo brzo je čuo da je mafijaški bos Salvatore Kantijelo, koji je bio u zatvoru, slušao vest o njemu na televiziji i da je rekao: "Nastavi da pričaš jer uskoro nećeš više nikada progovoriti."

Kamora ga je želela mrtvog.

.

Već 11 godina Roberto putuje sa sedmoricom obučenih telohranitelja, u dva automobila otporna na metke. Živi u policijskim barakama ili u sakrivenim hotelskim sobama i retko provede duže od nekoliko noći na jednom mestu. Sve je isplanirano u minut i ništa nije prepušteno slučaju. Roberto nikada ne radi ništa spontano, jer ne sme.

Posle više od decenije takvog života, smrtne pretnje koje nikada neće nestati - gotovo da više i nisu vest.

OVAJ ŽIVOT JE SR''E

- Moje ime se tako često povezuje sa pojmovima "smrt" i "ubistvo" da se teško i primeti. Posle svih ovih godina pod zaštitom države, gotovo se osećam krivim što sam još živ.

Ovaj život je sranje - teško je opisati koliko je loš. Egzistiram među četiri zida, a jedina alternativa su javni nastupi. Ili sam na Nobel akademiji gde govorim o slobodi medija ili u sobi bez prozora u policijskim barakama. Svetlost i mrak. Nema senki, ničega nema između. Ponekad se osvrnem na granicu mog života pre i posle Gomore. Postoji pre i posle za sve, uključujući i prijateljstva. Ona koja sam izgubio, jer im je bilo preteško da ostanu uz mene, i ona koja sam pronašao poslednjih godina. Mesta koja sam poznavao pre i ona u kojima sam od tada. Napulj je van mojih granica, mesto koje mogu posetiti samo u sećanjima - priča Savijano.

Desetoro italijanskih novinara je pre nekoliko godina živelo pod policijskom zaštitom, među njima je i Lirio Abate čiji telohranitelji su našli bombu ispod automobila pošto je napisao knjigu od bosu Koza Nostre- Beranardu Provenzanu.

Savijanov život sa naoružanim obezbeđenjem je puno proračuna.

- Kada sam u Italiji moram da odlučim šta ću raditi tri dana unapred. Živim u konstantnom trodnevnom vremenskom krugu, pa se osećam uvek kao da kasnim. Šta god želim da uradim, obavestim telohranitelje i oni odluče koji je najbolji način da se to izvede. Ako želim da putujem u inostranstvo, moram da obavestim tamošnji vladin sektor bezbednosti nedeljama, ponekad mesecima unapred, tačno gde idem i kakav će mi raspored biti. Gde ću odsesti, mesta koja ću posetiti, ljude koje ću sresti. Onda moram da čekam dozvolu za putovanje...kada stignem tamo dobijam lokalnu policijsku pratnju.

Više ne verujem nikome. Plašim se da se približim nekome i spustim gard. Uvek očekujem da me ljudi iznevere. To je uobičajena paranoja zatvorenika - svedoči pisac.

KAKO SAM POSTAO GORI ČOVEK

.

Ima novih prijatelja, mesta, navika, ali tu je i novi Roberto Savijano. Okolnosti su ga promenile, drugačiji je od osobe koja je nekad bio. Kako kaže - verovatno je postao gori čovek. Povučeniji, distanciran od drugih, fokusiran samo na sebe.

- Moj život je zatrovan. Gušim se u lažima, optužbama, klevetama, beskonačnim glupostima. Vremenom se uplašiš od svega toga. Od 2006. konstantno tražim gde ću živeti, pisati. Živeo sam u toliko kuća, toliko različitih osba. Nigde duže od nekoliko meseci. Male sobe, neke od njih minijaturne. I u svakoj od njih je bilo mračno. Voleo bih veću, svetliju sobu. Voleo bih balkon, terasu...čeznem za terasom kao što sam nekada čeznuo za putovanjima.

Moj bagaž: jedna torba za čarape, gaće, majice i pantalone. Jedna za košulje i sakoe. Jedna s lekovima, četkicom za zube, pastom i punjačima za mobilni. Jedna za knjige, dokumenta. I laptop. To je to. To je dom - priča Savijano.

Ovaj čovek se ne plaši smrti, ali se jako boji da mu se život nikada neće vratiti u normalu. Ovih dana je na Fejsbuku objavio post o želji koju ima već dugo.

.

- Nekoliko dana pre nego što sam dobio pratnju kupio sam motor, motor koji nikada nisam vozio, koji nije čak ni izvežen iz salona. To je bio san koji smo moj brat i ja imali od kad smo bili deca. Posle 11 godina života pod zaštitom, napokon sam zajahao metalnog konja. Zahvaljujući karabinjerima na motorima koji su mi svečano obećali: "Sledeći put ćemo staviti kacige i obrnućemo krug." Odbrojavam - napisao je pored objavljene fotografije.

Pogledajte mu osmeh. Roberto se retko smeje. Samo je seo na motor i to mu je bilo dovoljno da se oseti kao sav normalan svet. 

Izvor: Noizz