Kako je Đuričko "mažnjavao" kukuruz na Petlovom brdu

Đuričko je miljenik filmske i pozorišne pubike, ali o njegovom privatnom životu vrlo malo se zna. Kako je sa Petlovog brda stigao do FDU, zašto je napustio faks i koju ulogu nije odigrao i da li mu je zbog toga žao?

.

Portal Yugopapir objavio je životnu priču popularnog glumca koju je napisao za magazin "Huper" 2001. godine. Nikolinu priču prenosimo u celosti.

"Rođen sam 5. jula 1974. godine u Beogradu, u opštini Savski venac. Moji roditelji su tada stanovali u bloku 45. Imam godinu i mesec dana starijeg brata Đorđa i sedam godina mlađu sestru Milicu.
Dugo smo bili podstanari, selili smo se trinaest puta! Najduže smo živeli na Vidikovcu, zatim Petlovom brdu, Banovom brdu, u Nušićevoj ulici, na Zelenom vencu...
U jednom stanu smo ostali samo nedelju dana.
Imali smo nemačkog ovčara Alisu, ali pošto nisu hteli da nas prime u sve stanove sa psom, poklonili smo je prijateljima koji imaju kuću sa dvorištem. Bio sam veoma tužan.

Jednog dana je tata dobio stan od firme. Na Vidikovcu smo ostali četiri godine i uspeli smo da se preselimo na Palilulu. Non-stop sam bio sa bratom. Zajedno smo dobijali i batine i nagrade. Sve se delilo.

Kao da je bilo nekad... #burazeri

Објава коју дели Nikola Djuricko (@nikoladjuricko) дана

.

Uvek nam je bila puna kuća, komšije su svraćale, bilo je raznih kućnih ljubimaca. Navikao sam da delim stvari tako da i danas kad otvorim čokoladu pojedem samo trećinu. Po navici!

Mnogo sam voleo da se igram na ulici. Izlazio sam ujutru iz kuće i vraćao se tek uveče, prljav i musav. Nisam dolazio kući bez preke potrebe, tek kad bi roditelji počeli da me traže. Bilo je super dok smo živeli na Petlovom brdu. Niske prizemne kuće, a okolo livade.

Prerija je moja sudbina...

Објава коју дели Nikola Djuricko (@nikoladjuricko) дана

.

Obožavao sam da vozim tricikl koji je na nizbrdici mogao da razvije brzinu i do 20 kilometara na čas. Stariji dečaci su nas vodili preko magistrale da krademo kukuruz.
Jednom je neki čiča pucao na nas. Verovatno u vazduh, ali sam pomislio da ćemo izginuti zbog kukuruza!

Na Vidikovcu je takođe bilo uzbudljivo. Pošto je bilo naselje u izgradnji na sve strane je stajao građevinski materijal koji nas je "interesovao". Išli smo često u Rakovicu, preko magistrale u gloginje i drenjine. Nekim ljudima smo upadali u bašte, vadili povrće i jeli.
Krompir smo pekli, a cveklu bacali jer je nismo voleli. Klasične štetočine! Pamtim i sankanja koja sam mnogo voleo.

Vodio sam računa da uvek budem uredan. Čim ustanem, očešljam se i dok smo živeli sa babom i dedom prvo dedi kažem "Dobro jutro, deda", što je njemu mnogo značilo. Onda smo zajedno doručkovali i slušali radio.
Bio sam dobar i sa komšijama. Smatrali su me dobrim i simpatičnim detetom koje ume da popriča s njima, koje ume svašta da pita. U prvom razredu osnovne škole vozio sam se autobusom 53 do Vidikovca. Nisu tražili da platim kartu i uvek su me puštali da stojim pored šofera i gledam kako vozi.
Bio sam ponosan. Kasnije sam počeo da ulazim na zadnja vrata. Godine čine svoje.

Piće na crtu

Čekam...

Објава коју дели Nikola Djuricko (@nikoladjuricko) дана

.

Kada sam imao sedam godina rodila se Milica. Kad je mene počeo da trese pubertet ona je krenula u školu. Brat i ja smo je uvek štitili i branili i nije imala nikakvih problema jer kraj sebe ima dva ogromna brata.

Sada je razlika u godinama nebitna i možemo lepo da pričamo o svemu. I nju zanima gluma...
Brat i ja smo išli u OŠ "Drinka Pavlović" a sestra u OŠ "Starina Novak". Iako smo se stalno seljakali ostali smo u toj školi. Bio sam odličan đak do petog razreda, onda me je uhvatio pubertet i brzo sam preko vrlo dobrog stigao do dobrog uspeha kojim sam završio osnovnu školu.

U tom periodu smo otkrili alkohol i cigarete, krili smo se od roditelja. Pravo gradsko odrastanje.
Često smo sedeli u kafani "Šeherezada". Sada se zove Srpska banka, pored "Male madere". Bila je to dobra kafana u kojoj je radila teta Mila. Davala nam je čak da pijemo i "na crtu"! Pošto smo bili premali često nam nisu davali ono što smo naručivali, ali je teta Mila uvek bila ljubazna.
Posle kafane odlazili smo u Pionirski park ili onaj pored Skupštine. Povremeno smo išli i na Tašmajdan, mada je tamo bila gadna ekipa, plašili smo ih se i izbegavali park.
Posle osnovne upisao sam srednju dizajnersku školu na Dedinju, industrijski dizajn. Jedna od retkih kreativnih škola ali mora mnogo da se radi.

Dobar student

Šta ti nije jasno?

Објава коју дели Nikola Djuricko (@nikoladjuricko) дана

.

Već sa sedam godina moj brat se upisao u dečiji omladinski dramski studio Radio Beograda, pa sam po inerciji, kao mlađi brat i ja otišao. Studio je vodio Mika Aleksić. Snimali smo razne dečije serije, više od sto radio-drama smo uradili, na radiju je redovno išao "Veseli utorak".
Kada je za to došlo vreme, moj brat je '91. pokušao da upiše Akademiju i stigao u uži izbor. Nisu ga primili i otišao je u vojsku. Naredne godine sam ja konkurisao. Bilo je to posle trećeg razreda srednje škole i primili su me.
To je bio jedan od većih uspeha u mom životu. Roditelji su bili veoma zadovoljni što sam rano smislio šta ću raditi u životu.

Prvi put sam upisao školu koju zaista volim - Fakultet dramskih umetnosti. Želeo sam da budem dobar student jer sad nisam imao izgovor - "matematika me ne zanima"!
Da bi završio Akademiju treba da imaš jaku volju jer si od jutra do večeri na časovima. Teško je da posle časa glume uveče odeš u grad i divljaš, a ujutru te čekaju scenske borbe ili balet! Ipak sam savesno učio i očistio prvu godinu u junu.
Već tog leta dobio sam prvu veliku pozorišnu ulogu kod Dejana Mijača u predstavi "Lažni car Šćepan Mali". Igrao sam Petra Prvog Petrovića, strica Njegoševog. U predstavi su igrali Voja Brajović, Miloš Žutić, Žarko Laušević. To mi je bio veliki podstrek...

I pre Akademije igrao sam u pozorištu. Bila je to predstava "Majka hrabrost" Lenke Udovički u kojoj je igrao i Rade Šerbedžija. Posle prve uloge u JDP-u dobio sam stipendiju ovog pozorišta i poslovi su se ređali jedan za drugim.
Ali, nisam bio zadovoljan. Predstave su uglavnom bile neuspešne, ali su mi govorili da sam ja bio dobar. Pretpostavljam da sam i ja bio loš! Na prvoj godini sam imao desetke iz glume, psihologije i scenskog pokreta.
Na drugoj godini dobio sam ulogu u seriji "Otvorena vrata". Dobijao sam velike honorare, pa sam odlučio da se osamostalim i živim sam. Našao sam jedan mali stan u Srpskih vladara 33. U nekom potkrovlju, živeo sam u stanu od 17 kvadrata, ali je kupatilo bilo veliko, sa kadom u kojoj sam mogao da se ispružim! Tu sam živeo više od godinu dana.

Serija mi je poremetila školu. Bilo je teško da uskladim predavanja i snimanja. Zarađivao sam ozbiljan novac od koga sam mogao lepo da živim i finansiram svoju porodicu te '93. čuvene po inflaciji.
Kao klinac sam sanjao ’92. godinu. Po mojim proračunima trebalo je da se održi Olimpijada u Beogradu.
Računao sam da ću tada imati 18 godina, da ću raditi na Olimpijadi, da ću se zaljubiti u neku senegalsku trkačicu... Stvari su se potpuno izjalovile.
Umesto toga desio se rat, brat je otišao u vojsku, izbeglice u kući, tata, pošto je pilot, zbog sankcija ne leti... Spašavali su me honorari u devizama.

Vašar kao promašaj

1993

Објава коју дели Nikola Djuricko (@nikoladjuricko) дана

.

Na drugoj godini sam sve ređe išao na predavanja. Neki profesori su me razumeli, neki nisu. Upisao sam i treću godinu ali je poslova bilo sve više. Prestao sam da odlazim na predavanja.

Sada mi je žao što nisam završio Akademiju, jer smatram da je važno imati diplomu. Tada sam smatrao da je važnije da radim, jer sam želeo da budem glumac, a ne student glume.
Jednu predstavu sam '94. odigrao čak 124 puta! Predstavu "Vartolomejski vašar" u režiji Irfana Mensura spremali smo šest meseci a odigrali smo je samo sedam puta!
Paralelno se u JDP spremao komad "Bure baruta", u kom nisam igrao. Stivatio sam da se radi nešto važno sa rediteljem Unkovskim ali sam i tada bio u nekoj drugoj, pogrešnoj podeli.
Neigranje u "Buretu baruta" doživeo sam kao neuspeh.
Radio sam dosta bezveznih stvari dok nisam došao u situaciju da radim jake, uspešne predstave.

Prvi film sam snimio kao klinac. Zove se "Šta je s tobom Nina?" Igrao sam sina koji kaže dve reči.
Na televiziji sam prvi put snimao seriju "Mali princ" Miloša Radovića. Mali princ je bio crn i moja replika je bila.
"Večeras se vraćam kući, večeras nemoj doći!"
Bilo mi je strašno teško to da kažem. Kasnije sam kao srednjoškolac imao malu ulogu u filmu "Poslednji krug u Monci". Sledeći film je "Do koske".
Posle pauze od dve, tri godine počeli su da se ređaju filmovi: "Nebeska udica", "Nataša", "Munje", "Normalni ljudi", "Bumerang", "Virtualna stvarnost", "Zemlja istine"... Svi su bili premijerno prikazani u jednoj godini, pa je ispalo da sam ja drugi Bata Živojinović, najtraženiji mladi glumac!

Oči moje...

Објава коју дели Nikola Djuricko (@nikoladjuricko) дана

.

Popularnost mi je pomagala još u osnovnoj školi da me neke devojčice zapaze. One koje nisu htele ni da pričaju sa mnom posle mog pojavljivanja na televiziji bile su zainteresovane.
Iskreni drugovi ostali su to i kada sam postao poznat. Ima tu malo i zavisti. Jedan mladi glumac je rekao da smo Glogovac i ja zauzeli sve pozicije. Kao da nas dvojica imamo moć da bilo šta biramo. Nas zovu, ne određujemo mi šta ćemo da snimamo.
Popularnost dobro dođe, kad odem u banku ne moram da pokazujem ličnu kartu. Službenica mi se odmah obrati:
"Zdravo Nikola, jel' može autogram za ćerkicu?"
Osećam se normalno, tako i koračam ulicom samo što ponekad izmamim osmeh neke devojčice, što je super!

Pre tri godine sam se oženio! Po prirodi sam porodičan čovek, volim da imam svoje utočište gde mogu da pobegnem. S jednom devojkom sam se zabavljao sedam godina, sa jednom tri.
Emotivan sam i vezujem se lako. Voleo bih da sam neki latino lover i da imam gomilu devojaka, ali mi to nikada nije išlo od ruke.
Kada smo se moja žena i ja sreli, jedno vreme smo živeli zajedno, bilo nam je lepo i smatrali smo da možemo da odemo korak dalje. Venčali smo se, s parama od svadbe sredili stan.
Živimo svoj život i ne javljamo se roditeljima, ako nećemo. Osetio sam potrebu da osnujem svoju porodicu i imam decu dok sam pri punoj snazi. Možda smo i pogrešili, ali ja još nijednom nisam zažalio!"

15 years together...

Објава коју дели Nikola Djuricko (@nikoladjuricko) дана

.

Brak je trajao četiri i po godine, a ubrzo nakon razvoda Nikola se venčao s producentkinjom Ljiljanom sa kojom ima ćerku Nađu i sina Đorđa.

Izvor: Yugopapir