Kakav vam je njuh? To govori o zdravlju, ali i rizicima od nekoliko bolesti - NIJE REČ SAMO O KORONI!

Efekat koji korona virus ima na gubitak čula mirisa usmerio je pažnju na važnost ovog čula, ali postoje i brojne druge stvari koje možemo da naučimo o svom zdravlju iz nosa.

Kakav vam je njuh?, foto: DimaBerlin/Shutterstock
Kakav vam je njuh?, foto: DimaBerlin/Shutterstock
.

Bariju Smitu dijagnostifikovana je Parkinsonova bolest u 50-ima, ali 18 godina pre nego što mu je postavljena dijagnoza, razvio je vrlo čudan i trajan simptom. Jednog dana je otkrio da oseća "jak miris dima, poput zapaljenih žica", kaže on za BBC. Otada više nikad nije osetio neki miris. Tada je lekar gubitak čula mirisa pripisivao njegovom ronjenju na dah, jer je poznato da duboko ronjenje ponekad uzrokuje oštećenja ovog čula.

Lekar nije bio u pravu.

Gubitak čula mirisa i pet godina pre nastanka bolesti

Gubitak mirisa može da ima zlokobno poreklo koje nema veze s ronjenjem, a u Smitovom slučaju to se pokazalo istinitim. U današnjem svetu većina bi gubitak mirisa automatski pripisala kovidu-19, ali to je i čest simptom neurodegenerativnih bolesti, uključujući multiplu sklerozu, Parkinsonovu i Alchajmerovu bolest. Istraživanje je pokazalo da je i do 38 posto obolelih od multiple skleroze te gotovo polovina starijih odraslih osoba s dijagnozom demencije pokazivalo znakove gubitka mirisa pet godina ranije. Kod Parkinsonove bolesti 45-96 posto bolesnika pokazuje oštećenje mirisa.

Godinama se gubitak mirisa - ili anosmija, uglavnom ignoriše kao simptom za stanja poput Parkinsonove bolesti, ali sada neki naučnici veruju da bi korišćenje tog dijagnostičkog alata moglo da ima velike prednosti.

Patologija bolesti poput Parkinsonove, prisutna je u olfaktornom području mozga mnogo pre nego što utiče na ostala područja, a smatra se da je to razlog zašto je Smit izgubio čulo mirisa 18 godina pre svog prvog podrhtavanja. Tačan test mirisa mogao je da identifikuje njegovu bolest gotovo dve decenije pre službene dijagnoze, a to bi potencijalno moglo da mu da mnogo više vremena da uspori napredovanje bolesti.

Nekoliko inicijativa sada razvija testove koji bi mogli da upotrebe miris za dijagnozu neurodegenerativnih bolesti.

Test za ranije otkriće bolesti

Predict-PD je jedna od takvih inicijativa. Alaster Nojs, predavač sa Univerziteta "Queen Mary" u Londonu, koji vodi projekat, razvio je test mirisa nazvan "Scratch and Sniff". Ovo je brzi test koji pacijentu predstavlja šest mirisa s kojima se često susrećemo tokom dana, a zasniva se na većem spisku od ukupno 40 mirisa.

Naučnici se nadaju da bi podaci koje prikupe mogli da se koriste za predviđanje ko će razviti Parkinsonovu bolest, što bi moglo da dovede do novih ranih tretmana koji bi mogli da spreče napredovanje bolesti ili da je uspore.

No, "caka" je u tome što su takvi testovi trenutno skupi.

- Standardno ispitivanje mirisa u prosku košta 25 funti, iako je proizvodnja testa prilično jeftina - kaže Nojs.

Troškovi možda nisu prepreka za mnoge privatne klinike koje koriste testove mirisa kao alat za dijagnozu, ali jesu ograničenje njegove korisnosti za javne zdravstvene sisteme s ograničenim resursima.

Gubitak mirisa kao simptom mentalnih bolesti

Naravno, oštećenje mirisa ne razvija se samo kao rezultat neurodegenerativnih bolesti. Oko 19 posto populacije ima neku vrstu mirisne disfunkcije, pri čemu 0,3 posto u potpunosti gubi miris (anosmija), a 19,1 posto pati od smanjene sposobnosti otkrivanja mirisa (hiposomija). Nedavna istraživanja otkrila su da gubitak mirisa može da bude povezan s mentalnim zdravstvenim stanjima poput depresije, shizofrenije i distonije, poremećaja kretanja u kojem se čovekovi mišići nekontrolisano grče i smanjuju.

Studija iz 2016. otkrila je da muškarci (ali ne i žene) sa simptomima depresije imaju tendenciju da imaju slabiji njuh, dok su oni koji su se osećali usamljeno generalno bili slabiji u prepoznavanju različitih mirisa. Druga istraživanja povezala su neispravno čulo mirisa s povećanom smrtnošću, sugerišući da bi mogao da bude "alarm" za starenje ili bolest.

Rizik od ranije smrti

Naučnici objašnjavaju da gubitak čula mirisa ne uzrokuje direktno smrt, ali bi mogao da predstavlja rano zdravstveno upozorenje. Stručnjaci dakle savetuju da svako s dugotrajnim promenama čula mirisa treba da potraže pomoć lekara.

Jedno istraživanje na više od 2.200 ljudi u starih između 71 i 82 godine, pokazalo je da oni s lošim čulom mirisa imaju 46 posto veći rizik da umru u roku od 10 godina od onih s uobičajenim čulom mirisa.

Druga studija, sprovedena na Univerzitetu u Čikagu, sugeriše da bi testiranje čula mirisa osobe u starijoj dobi moglo da omogući lekarima predviđanje životnog veka. To istraživanje sprovedeno na uzorku od 3.000 ljudi pokazalo je da je 39 posto ljudi s najslabijim njuhom umrlo u roku od pet godina, dok je u tom razdoblju preminulo samo 10 posto ljudi koji su imali odličan miris.

Kako to da miris može da ima tako snažnu vezu s našim zdravljem?

Karl Filipot, profesor rinologije i olfaktologije sa Univerziteta "East Anglia", veruje da bi mogla da postoji veza s onim što jedemo. Prema njegovom istraživanju, "jedna trećina pacijenata s gubitkom mirisa jede previše, a druga trećina pacijenata nedovoljno jede", kaže on. Budući da je zdrava ishrana jedan od stubova dobrog zdravlja, lako je shvatiti zašto bi to moglo da dovede do povećane smrtnosti.

Čak i skromno poboljšanje čula mirisa može da doda značajnu korist životu pacijenata

Filipot kaže da "naše čulo mirisa čini više od 70 posto ukusa koje doživljavamo" (iako se tačna razmera osporava), što bi moglo da objasni zašto gubitak tog čula može da utiče na čovekov apetit. To se uklapa u lična iskustva Kler Obrajen, neuropsihijatra koji pomaže pacijentima kojima su dijagnostifikovane neurološke bolesti i povrede mozga.

- Miris ima važnu ulogu u životu pacijenta, mnogi gube užitak u aktivnostima koje su osnovni deo njihove svakodnevice - kaže ona, objašnjavajući da često otkrije da oni koji su bliski njenim pacijentima s gubitkom mirisa kažu da su promenili svoje ponašanje, postajući više okrenuti prema unutra, besni ili povučeni.

Osim toga, upozoravaju stručnjaci, gubljenje čula mirisa moglo bi da bude pokazatelj dugotrajne izloženosti zagađenju i parazitima.

Hongli Čen, profesor epidemiologije i biostatistike sa Univerziteta Mičigen, utvrdio je još jedan razlog zašto miris može da dovede do povećane smrtnosti, a to je da su oštećenja mirisa povezana s povećanom izloženošću nepovoljnim okolinama.

Ako imate dobar njuh, samo razmislite o situacijama kad ste se zatekli kako hodate ulicom i osetili posebno odvratna isparavanja automobila. U ovoj situaciji, osoba koja nema sposobnost mirisa nastavila bi da udiše otrovna isparenja.

Smit opisuje da je jednom satima sedeo u svojoj sobi koja je bila puna dima od požara kod njegovih komšija, ali to nije primetio dok njegova supruga nije ušla.

Veza nosa i mozga

Na neurološkom nivou, oštećenja čula mirisa kod osobe mogu da dovedu do dugotrajnih promena u sastavu mozga. Područja mozga koja su uključena u miris poput olfaktorne lukovice i piriformnih korteksa smanjuju se, ali isto tako i ona manje očita poput prednjeg cingularnog korteksa koji je važan za motoričku kontrolu i racionalno razmišljanje te limbički sistem važan za emocionalnu obradu.

Dobra vest je da područja mozga koja se smanjuju zbog gubitka mirisa mogu da se obnove, ukoliko osoba povrati čulo mirisa. Kad se to dogodi, mirisna "lampica", piriformni korteksi, prednja Cingula kore i limbični sistem proširili bi se, a ishrana osobe bi se takođe poboljšala. To znači da terapije za obnavljanje mirisa mogu da budu vrlo efikasna tehnika. Trenutno postoje istraživači koji dizajniraju tehnike koje bi im to omogućile.

Tomas Humel, koji vodi Kliniku za miris i ukus na Univerzitetu u Drezdenu, izumeo je jednu takvu tehniku ​​nazvanu "treniranje mirisa". Tehnika uključuje pacijente koji osećaju mirise koji kombinuju arome iz četiri kategorije mirisa, obično ruže, karanfilića, eukaliptusa i limuna. Pacijent mora da miriše 10 minuta, dva puta dnevno, tokom tromesečnog razdoblja. Iako tehnika ne deluje na sve, pokazala se efikasnom u poboljšanju sposobnosti mirisa kod 40 posto pacijenata.

Terapije poput Humelove namenjene su osobama koje imaju gubitak ili slabljenje mirisa zbog niza stanja, bilo kovid-19 ili neurodegenerativne bolesti. Dostupni su i lekovi za vraćanje čovekovog mirisa, međutim, potrebne su nove terapije za 60 posto pacijenata koji ne reaguju na trening mirisa.

Povratak mirisa

Postoje i druge terapije koje se razvijaju za one koji su izgubili miris. Jedna od njih je električna stimulacija: stimulisanje određenog područja mozga pomoću elektroda postavljenih na površinu ili ugrađenih tokom operacije. Te elektrode dovode do promena u aktivnosti mozga, što zauzvrat može da poboljša pacijentovo čulo mirisa.

Na primer, električna stimulacija u nosu pokazala je da povećava proliferaciju ćelija mirisnog receptora, a to su ćelije odgovorne za miris.

Jusuf Čakmak, vanredni profesor anatomije sa Univerziteta Otago na Novom Zelandu, objašnjava da mirisni neuroni koji učestvuju u mirisu takođe imaju terminale u područjima mozga koja su uključena u pamćenje i navigaciju, što ukazuje da bi zaštita ovih neurona mogla da dovede do koristi u pamćenju.

Čakmak trenutno radi na uređaju koji bi se nosio kao "naočare" za stimulisanje mirisnog nervnog sistema, s potencijalom ublažavanja simptoma ili suzbijanja napredovanja bolesti poput Alchajmerove i Parkinsonove bolesti. Rano modeliranje pokazalo je da čovekov njuh može da se poboljša primanjem ciljane struje od samo jednog miliampera - što odgovara približno dva do tri hiljadita dela energije koja se nalazi u standardnoj bateriji AA . Klinička ispitivanja trebaloo bi da započnu krajem 2021. Ako eksperimenti budu efikasni, jednog dana ćemo možda nositi električne uređaje kako bismo zaštitili čulo mirisa, piše 24sata.hr.