Film "Izgrednici" Dejana Zečevića 1. marta na Festu!

Premijera najnovijeg filma reditelja Dejana Zečevića, "IZGREDNICI" biće održana 01. marta u 22h u Sava Centru, u okviru ovogodišnjeg FESTA.

.

Film "IZGREDNICI" rađen je po scenariju Đorđa Milosavljevića a u režiji Dejana Zečevića. Glavne uloge tri studenta pripale su glumcima Radovanu Vujoviću, Marti Bjelici i Mladenu Sovilju, dok lik njihovog profesora tumači Svetozar Cvetković.  U ostalim ulogama tu su Predrag Ejdus, Boris Isaković, Branka Šelić, Miroljub Lešo, Milena Đorđević i Miodrag Dragićević. Izgrednici prate priču o tri studenta koji radeći na svom eksperimentu, pokušavaju da dokažu da prostorna destrukcija, pravljenje nereda, s vremenom dovodi do socijalne destrukcije, do pojave izgreda. Mlada trojka ne uviđa da im se haos koji izaziva za potrebe projekta polako uvlači i u njihove živote. Gube distancu, a profesor ih ostavlja da se sami suoče sa posledicama. Direktor fotografije je Miladin Čolaković, scenograf Zorana Petrov, kostimograf Lana Pavlović, a za masku i šminku bila je zadužena Marija Kovačević Jovanović.
Film su podržali Filmski centar Srbije, Pokrajinski sekretarijat za kulturu i javno informisanje, a i snimao se od početka decembra 2015. godine na raznim lokacijama u Beogradu i Novom Sadu.

REČ REDITELJA

Dejan Zečević je naš poznati filmski reditelj. Fakultet dramskih umetnosti, smer za filmsku i TV režiju završio je 1997. godine. Poznat je po nekonvencionalnim i karakterističnim filmovima, koji su mešavina žanrova, od horora do trilera i drame.

Poznati ste kao reditelj koji pravi filmove specifičnog žanra. Približite nam malo ovo ostvarenje, kome se film najviše obraća, da li je dovoljno direktan, da li je čak i surov u nameri da pokrene određena pitanja?

Film ovog puta nije jednog određenog žanra, više sam primenio autorski pristup, igrao se žanrovima kao što se stvarnost danas igra sa nama, sa ciljem da publika prepozna junake filma u svojoj okolini. Glavni junaci filma su studenti i profesor ali podjednako i prostori koji ih okružuju, stambene zgrade, amfiteatri, bolnice, zatvori, mediji. Koliko film govori o mladim generacijama i njihovim izborima pod uticajem “iskusnijih” toliko govori i o sistemu, upravo kroz prostorne personifikacije osnovnih stubova svakog demokratskog društva: obrazovanje, zdravstvo, pravosuđe, mediji – u kome je najveću cenu platila porodica. Ne vidim ništa surovo u kritici građanskog društa kakvo smo postal, a o direktnosti neka da sud publika. Činjenica je da se mladi podmeću kao stubovi pod trulu konstrukciju. A kad se konstrukcija sruši, ostane samo šut.

Glavni junaci filma su mladi, studenti. Mislite li da mlad čovek danas ima slobodu izbora i koliko je u današnjem trenutku lako ili teško da se mladi ljudi nose sa posledicama svojih dela. Svo troje dolaze iz različitih društvenih miljea, u kojoj meri okruženje utiče na razvoj pojedinca?

Imam utisak da danas nas, ne samo mlade, neka orvelovska sila polako eutanazira i da nismo ni svesni toga da počinjemo da uživamo u toj bespomoćnosti. Ništa nam nije dobro a ništa ne bi ni uradili da se promeni nešto jer to zateva izlazak iz zone komfora. Mladi žive u matriksu, ratujući protiv onog što ih tišti na tastaturama i ekranima, a nema ko da im pokaže da može drugačije jer smo mi matori, zeznuli sve što se zeznuti dalo i legli da spavamo. Gde im je lako, preveliko breme smo ostavili mladima, koji kao junaci ovog filma moraju da nadju motiv da se trgnu i pobune, a time probude nas. 

Film je neobičan i po tehnici kojom je sniman. Crno-bela tehnika dodatno doprinosi stvaranju atmosfere kojom film odiše, ali je i retka u današnje vreme. Koji je razlog crno-belog izbora, kada se sve oko nas “koriguje” u dugine boje?

Crno bela slika eliminiše nepotrebne detalje, nema kićenja i ulepšavanja, skoncentrisan si na suštinu. Trudili smo se da kompozicijom, pa formatom 1:33, stara dobra kocka, kadriranjem istaknemo jedan geometriski, matematički pogled na realnost kako bi publika mogla da uđe u glavu naših junaka i vidi je na isti način.

Već ste radili film čiji scenario potpisuje Đorđa Milosavljevića. Šta vas spaja?

Imamo privatno vrlo sličan pogled na svet i sličan filmski ukus tako da nas je, posle filma Neprijatelj povezala priča ovog filma, a oba je eto prepoznala i producirala filmska kuća Biberche.

U filmu Izgrednici spojili ste mlade glumce sa doajenima. Kakva je vaša saradnja, koliko ste slobode davali jedni drugima?

Spadam u reditelje koji daju slobodu glumcima, zajedno sa njima istražuje, podržava njihovu kreativnost i pomaže im da iznesu te likove. Usmeravam ih, poštujem, čuvam... Najveća rediteljska odluka je izbor glumaca. Kada to dobro obavite onda je zadovoljstvo raditi sa njima, bili oni mlađi ili stariji. Debitanti ili bardovi. U Izgrednicima smo glumci i ja uživali, uopšte cela ekipa je bila jedna velika porodica profesionalaca sa kojima je zadovoljstvo bilo raditi na ovom filmu.

IZGREDNICI PREVAZILAZE RAZLIKU BIOSKOPSKIH I FESTIVALSKIH FILMOVA.“

Đorđe Milosavljević, scenarista

Napisali ste jednu savremenu i univerzalnu priču. Koliko je aktuelnost teme za vas važna?

Mislim da je za savremeni film aktuelnost teme, apsolutno, jako važna jer film jete svedok vremena u kome nastaje. Mi kao umetnici imamo obavezu da se obraćamo svojim savremenicima. Kako je rekao Orson Vels, vulgarno je praviti filmove za budućnost.

Ovo je film o mladim ljudima i njihovim iskušenjima. Da li, po vašem mišljenju, ima dovoljno filmova koji se njima obraćaju i da li je u današnjem vremenu film važan za odrastanje?

Filmovi su se u tom smislu, dramatično podelili. Bioksopski film se obraća mladoj, tinejdžerskoj publici, dok se festivalski film obraća njihovim roditeljima, pa i babama i dedama. Kao autori vidimo izvestan problem u bioskopskom filmu koji naginje ekstremnom eskapizmu i junacima koji su potpuno maskirani i distancirani od savremenog sveta. Naš film, Izgrednici je, u tom smislu, pokušaj da se prevaziđu razlike između bioskopskog i festivalskog filma i naravno, da se obratimo i mladoj publici. Jer mi smo, kao autori i ja kao scenarista, mi smo sazrevali kroz filmove i to je bio jedan od najvažnijih delova životnog iskustva, iskustvo koje dobijete gledajući filmove.

U poslednje vreme često čujemo kako više nema dobrih scenarija. Šta je, po vama, dobar scenario i odakle vi crpite inspiraciju?

Problem je što se scenariji ne čitaju. Pošto ja radim na fakultetu, sa punom odgovornošću mogu da kažem da svake godine nastaju zanimljivi i dobri scenariji. Kao deo spisateljske prakse, ja sam zahtevao od studenata da šalju scenarije na različite adrese. Ono što je zanimljivo jeste da se scenariji sa mukom čitaju, ili ne čitaju nikako. Utoliko je teza da nema dobrih scenarija zapravo da nema dobrih pročitanih scenarija jer se loše i aljkavo čitaju. A što se mene lično tiče, u suštinskom a i tehničkom smislu dobar scenaio je onaj koji ima dobru priču, u kome svaka scena ima svoj značaj za razvitak radnje, za pokazivanje karaktera junaka te priče i na kraju nosi nekakav kvalitet. Ponavljam, takvih priča ima, treba ih, naravno, samo pročitati.

„BOJA MI SE UČINILA SUVIŠNOM.“

Miladin Čolaković, direktor fotografije

Već dok sam čitao scenario za Izgrednike zamišljao sam crno-bele slike. Boja mi si činila suvišnim, čak ometajućim faktorom. Ovo je priča koja govori o tome kako destrukcija prostora dovodi i do destrukcije ponašanja. Specifično je to da je prostor u ovom filmu jedan od aktera. A to znači da ga treba tretirati na poseban način. U tom grafički znažnom urbanom pejzažu boja mi se učinila suvišnom. To sam predložio reditelju i on se složio sa mojom idejom. Odluka da snimamo u formatu 4:3 nije nastala istovremeno sa idejom o crno-belom filmu. Tokom procesa rada, dok sam fotografisao potencijalne lokacije, shvatio sam da je ovaj film vizuelno "vertikalan", kao i Novi Beograd. Budući da je opšte prihvaćeno da je slika u bioskopima horizontalna i da bi vertikalna slika bila preradikalan potez, odlučili smo se za ovaj skoro kvadratan format. Izuzetan vizuelni doprinos filmu dala je i izvanredna scenografija. Film je snimljen standardnom digitalnom filmskom kamerom, a zanimljivo je to da smo za određeni broj kadrova koristili specijalne "tilt-šift" objektive koji imaju mogućnost korigovanja perspektive.

„PROCES MONTAŽE ČINIO JE NIZ KREATIVNIH IZAZOVA.“

Milena Predić i Lazar Predojev, montažeri

Sam proces montaže nije bio preterano zahtevan, već ga je sačinjavao niz kreativnih izazova u pronalaženju adekvatnih rešenja za oneobičavanje žanrovskog obrasca, koje bi uz specifičnu likovnost crno bele fotografije 4:3 formata donelo jedan novi, donekle uznemirujući pogled na dehumanizujući uticaj urbanog okruženja na ljudski duh.  Stilizacija koju su Dejan Zečević i Miladin Čolaković dosledno primenjivali u procesu snimanja filma, apsolutno je odredila i način njegove sinteze u montaži - bilo je samo pitanje osmišljavanja odgovarajućeg ključa koji bi uz promovisanje postojećih vrednosti uspostavio i nove kvalitete. Iako formalno označava povratak starom, analognom i linearnom, takva likovnost, pomalo paradoksalno, zapravo predstavlja pravo osveženje i dragocen izvor neobičnih ideja i neočekivanih rešenja. 

O GLUMAČKOJ EKIPI

U filmu IZGREDNICI glavne uloge tumače mladi glumci čije su karijere u usponu, Marta Bjelica, Radovan Vujović i Mladen Sovilj, zajedno sa doajenima našeg glumišta Svetozarom Cvetkovićem, Predragom Ejdusom i Borisom Isakovićem. Svi su istakli da im je rad na ovom filmu veoma značajan, da su uživali snimajući ga i da su nestrpljivi da vide prve reakcije publike, kako zbog teme filma, tako i zbog načina na koji je urađen.

RADOVAN VUJOVIĆ (Aleksandar) je naš mladi filmski i televizijski glumac. Prvi put na filmu pojavljuje se 2002. godine, a veliku popularnost stiče ulogom u seriji i filmovima Vojna akademja.

Vaš lik u filmu je momak koji pripada ljudima koji su skoro na marginama društva. Recite nam nešto više o njemu i da li vam je i koliko bilo izazovno da oživite taj lik?

Bilo mi je zadovoljstvo i veliki izazov raditi na ovoj ulozi, jer je Aleksandar kompleksan i zanimljiv lik. On je deo jedne ispuštene generacije, mladić iz razorene porodice, bez majke, gotovo na ivici egzistencije, bez vidljive perspektive, bez pravog autoriteta, poljuljanog identiteta  i u okruženju koje je surovo i ne prašta. Ali uprkos tome što ga život u ovoj zemji tera da bude lošiji nego sto zaista jeste, on oseća šta je dobro, on daje sve od sebe da sredi svoj život, da se obrazuje, da bude ispravan, da nađe ljubav i zasnuje pravi i iskren odnos… Negde sam čuo da su mladi u Srbiji atipični u odnosu na ostale zemlje, da nisu buntovnici koji žele da ruše pravila i sistem jer pravila kod nas ne postoje, već teže redu, zakonu… Aleksandar mi se negde uklapa u tu priču. Ali takav put zahteva jaku volju, istrajnost i snagu za borbu protiv prepreka.

Glavni likovi u Izgrednicima su troje studenata koji vrše sociološki eksperiment, čiji je krajnji cilj izgred i izbor da li ga načiniti ili ne. Mislite li da se ovim filmom šalje prava poruka mlađoj publici i kako se vi nadate da će publika reagovati?

Mislim da ovaj film govori o jednom društvenom problemu koji se dešavao i dešava u našoj zemlji i koji će tek pokazati punu razmeru svojih posledica. Generacije odrastaju bez usađenih pravih vrednosti, izolovane od sveta, prepuštene same sebi, ogorčene od siromaštva i jako je teško biti ispravan, dobar i pošten u takvoj situaciji. To jeste naša realnost. Lako je naći opravdanje za bahatost, sebičluk, lenjost, laž, al svako od nas snosi odgovornost za društvo u kom živi i mora stalno da bude bolji ako želi da se stvari poprave. Put pravih vrednosti nikad nije lak, to je gorka, al istinita poruka koju šalje ovaj film i nadam se da smo uspeli da je pošaljemo publici.

I ranije ste sarađivali sa Dejanom Zečevićem. Kažite nam nešto više o vašoj saradnji i samom snimanju.

Snimanje je bilo jedno sjajno iskustvo za mene, prilika da se bavim svojim poslom na način na koji sam sanjao, temeljno i posvećeno. Zeka je divan saradnik, reditelj koji ima jasnu viziju šta želi, a opet ostavlja veliku slobodu glumcu za sopstveni kreativni proces. Atmosfera koju stvara na snimanju je uvek rasterećena, zabavna, al sa jasnim fokusom na posao koji treba da se završi tog dana. Ja sam se uvek osećao slobodno, zaštićeno, rasterećeno i to su idealni uslovi za rad.

MARTA BJELICA (Teodora) iako mlada glumica veliku popularnost je steka u televizijskim serijama Čizmaši i Sumnjiva lica a prvu veću filmsku ulogu imala je u drami Otadžbina.

U filmu Izgrednici tumačite glavnu žensku ulogu. Ona je mlada i buntovna. Upoznajte nas malo bliže sa njom i koliko vam je značilo što ste igrajući nju paralelno radili sa vašim mlađim kolegama kao i dvojicom osvedočenih umetnika, Predragom Ejdusom i Svetozararom Cetkovićem?

Teodora je neko ko je navikao da dobija ono što želi. Uljuljkana je u svom egocentrizmu i bahato uživa u  svojoj prividnoj samostalnosti. Drska je i zajedljiva, zapravo usamljena i nesposobna za uspostavljanje bilo kog odnosa, pa čak i sa samom sobom. Radovan, Mladen i ja igramo zajedno u predstavi, sada već par godina. Poznavali smo se dovoljno dobro da smo mogli dobro da radimo i na ovom projektu. Sa Cveletom sam uporedo radila na predstavi, a kasnije i na još jednom projektu. Tako da smo u medjuvremu postali i jako dobri prijatelji. Sve ukupno, divna saradnja sa svima. Bilo je divno raditi sa svima njima, pa tako i sa Predragom Ejdusom po prvi put. Bila mi je čast.

Vi ste mlada glumica koja je još uvek na početku karijere ali ste igrali u veoma ozbiljnim i "teškim" filmovima. Da li vas takve uloge inspirišu i koliko vas pripremaju za dalji nastavak karijere?

Izbegla bih tu reč karijera. Ne pripremam se ni na šta osim za ono što je deo mog posla. Sve što sam do sada radila je značajno iskustvo. Inspirišu me uloge koje su dobro napisane, saradnje koje su smislene i saradnici kojima je stalo. Do sada sam imala sreću da radim upravo tako.

Kažite nam nešto o radu sa rediteljem Dejanim Zečevićem.  

Sa Dejanom Zečevićem sam se pre ove saradnje susrela na snimanju serije "Čizmaši". Iako je i tada bila upečatljiva radost koju na snimanju ima, verujem da je njegov entuzijazam bio od velikog značaja svima na snimanju ovog filma. Imala sam utisak da je dugo želeo da snimi ovako nešto, što je meni povećavalo odgovornost prema ovom projektu.

Mislite li da će ovaj film angažovati mlađu publiku da promeni svoje stavove i da li to što je film rađen crnobelom tehnikom dodatno može da zaintrigira publiku?

Nisam sigurna koji je njihov stav. Moj utisak je da su neodlučni da ga zauzmu koji god on bio. Možda im se isuviše lako i često menja pa je za mene neuhvatljiv. Zato se nadam da bar može da ih inspiriše ili podstakne da zavole film kao takav. Mislim da je direktor fotografije Miladin Čolaković uradio posao tako da će publiku svakako zaintrigirati. Takodje bih volela da publika prepozna razlog odabira crnobele tehnike, kao nešto što je svrsishodno, što daje posebnu notu celokupnoj atmosferi filma, a ne kao neko umetničarenje, što nažalost često stoji kao epitet uz autorski film u zadnje vreme.

MLADEN SOVILJ (Danijel), talentovani mladi glumac, ostvario je zapažene uloge u pozorištu i na televiziji, a zapažene uloge imao je u filmovima Neposlušni, Bićemo prvaci sveta, Zverinjak i drugi.

Lik koji tumačite u ovom filmu nalazi se pred velikim životnim iskušenjima. Recite nam kako ste se pripremali za ovu ulogu i koliki je to bio izazov za vas?

Vrlo uzbudljiv zadatak. Rekao bih i vrlo redak, pogotovo na filmu. Klizav teren, neuhvatljiv i neukrotiv karakter. Upravo zbog toga sam se, podržan rediteljevom hrabrošću, odlučio da probam da ga odigram sirovo, intenzivno, nagonski, do kraja i preko kraja. Ne znam da li sam uspeo.

Mislite li da današnjem društvu i našoj kinematografiji fali više angažovanih filmova i filmova namenjenih mlađoj publici? Koliko je po vama umetnost važna za stvaranje samosvesnih ljudi?

Današnjem društvu fali više filmova. Svakojakih. Angažovanih i neangažovanih. Smislenih i besmislenih. Mlakih limunadica i najubitačnijih sadržaja. Svega manjka petostruko. I tek kada se to promeni, mi ćemo moći da se nazovemo tržište. A tek tada, kada bude dovoljno raznolikog sadržaja, ćemo moći da se zapitamo da li smo na pravom putu ili ne. Nad tim pitanjem ne možemo lamentirati dokle god nam je svaki novi film na nivou incidenta.

Podelite sa nama vaše utiske sa snimanja filma i radu sa ekipom koju čine delom mladi, a delom veoma afirmisani glumci.

Ako je rediteljska motivacija prava, dečačka, bez koristi, isključivo iz ljubavi prema filmu, onda će se on potruditi da oko sebe okupi bandu koja će sa istim žarom stvarati. Mislim da se to dogodilo u ovom slučaju. Igrali smo se, rizikovali, istraživali. Zglajznuli ili ne, to je ono što je vredno i što se pamti. Kako je lepo i važno biti okružen ljudima kojih se nešto tiče.

SVETOZAR CVETKOVIĆ (Profesor) je naš istaknuti filmski, pozorišni i televizijski glumac i producent. Glumu je diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti 1980. godine i od tada beleži veliki uspeh, čemu svedoče brojne domaće i međunarodne nagrade na pozorišnim i filmskim festivalima.

Vaš lik u filmu je profesor koji je autoritet svojim studentima i vodi ih kroz naučni proces i proces sazrevanja. Koliko vam je uloga bila zahtevna i koliko vas je inspirisao rad sa mladim kolegama?

Igrati profesora jeste već neki znak ozbiljnih godina koje nosite za sobom a kako sam i sam dve generacije studenata glume vodio na novoj akademiji u Boegradu, onda mi je bilo samo drago da sam mogao to i da igram, ma kako se taj moj profesor iz filma, verujem, razlikovao od mene kao profesora svojim studentima. Što se tiče pak Marte, Maldena i Raše, njih već vrlo dobro poznajem, znam koliko su ozbiljni u pristupu svome radu i radovalo me je da možemo biti zajedno u kadru. Oni su ne samo veliki profesionalci već i divni i razboriti ljudi.

Film Izgrednici je društveno-angažovan, crno-beli i po tome drugačiji od onoga što je domaća publika navikla da gleda u poslednje vreme. Kakve reakcije očekujete i nadate li se da će film probuditi mlađe gledaoce?

Ništa ja ne očekujem u našoj sredini od bilo kog filma i odnosa publike prema njemu. Spilberga da pitate šta očekuje kako će njegov film POST proći u Beogradu kod ovdašnje publike, imao bi potpuno pogrešne predikcije. Ja jedino očekujem da nekoga dotakne ovaj imidž filma I tri mlada lica koja fascinantno nose te svoje negativne likove što je strašno zahtevno I što oni izvanredno rade, te da ta njihova, onsno Zekina I Djoletova priča bar na nekoga utiče I sovesti mu šta je to što se oko nas dešava. Otkuda desnica, otkuda fašizam, otkuda destrukcija….

Važite za glumca jedinstvenog senzibiliteta i izraza. Koliko je umetnicima u današnjem vremenu teško da očuvaju posebnost i da li današnje kulturne prilike daju mladom čoveku šansu da se iskaže?

Ništa nije teško ako zavisite samo od sebe i omogućavate sebi prostor za ono što vam je na umu. Tu je moja generacija u velikoj prednosti, imali smo veliko tržište pa čak i po ratu, i po svemu ružnom što nam se desilo, nama je to tržište ostalo otvoreno i mi sami se u njemu možemo i dalje prijatno osećati. A nove generacije, ah toliko sam sjajnih glumaca upoznao u proteklih par godina, šta im se nudi? Kašičica soli i šećera u odnosu na gozbu koja je nama bila nuđena. A oni ipak guraju, ipak se bore i ipak rade. Neki od njih. Bojim se da će za par godina njihova budućnost biti adekvatna onima koji danas po Americi rade u kafićima i restoranima čekajući u redu da ih oči nekog producenta ili reditelja vide i tako dobiju svoju priliku.

Reditelj Zečević je izjavio da je film Izgrednici film za njegovu dušu. Kako ste vi doživeli ovaj projekat i saradnju sa ovim rediteljem.

JA sam doživeo taj ceo projekat kao njegov autorski projekat i zaista nešto što ga dira i kao reditelja autora ali i kao čoveka, u tom smislu možda će nekoga iznenaditi da je napravio ovakav film, to jest sigurno će mnoge iznenaditi, ali mene nije, ja sam oduvek doživljavao njega kao nekog ko čeka svoju priliku da načini crno beli film u formatu 4:3, da sedne i uživa u tome da ima i koristi takvu mogućnost. Mislim da je napravio zaista nešto SVOJE.

PROFIL FILMSKE KUĆE

BIBERCHE је dinаmičnа nеzаvisnа filmskа kućа osnоvаnа u Bеоgrаdu 2007. gоdinе оd strаnе pаrа filmskih autora; producentkinje Nikоline Vučеtić́ Zеčеvić́ & Dејаna Zеčevića, rеditеlja, sа višе оd dvadeset gоdinа iskustvа i sаmо јеdnоm idејоm – dа stvаrајu dоbrе filmоvе.

Оd оsnivаnjа filmovi koje je Biberche proizvelo, sa svojim saradnicima, osvojili su preko 50 nаgrаda nа nаciоnаlnim i mеdjunаrоdnim fеstivаlimа.

Filmografija:

Realizovani:

2017      IZGREDNICI, igrani film, režija Dejan Zečević

2017      NANA, dokumentarni film režija Miladin Čolaković

TAKVA SU PRAVILA, igrani film, režija Ognjen Svilčić

NEPRIJATELJ, igrani film, režija Dejan Zečević

Postprodukcija:
2018       ŽRTVA, igrani film, režija Marija Džidževa

2018      PETERNEK, dokumentarna serija, režija Miladin Čolaković

2019      AJVAR, režija Ana Maria Rossi
               

Predprodukcija:
2018      BOG U CIPELI, igrani film,
režija Ognjen Sviličić

2020      MARKO KRALJEVIČ, igrani film, režija Dejan Zečević