Otvaranje izložbe „Radomir Vučić – nezaboravni Princ“, autorke Milene Jauković, 28. februara u Muzeju Narodnog pozorišta

Izložba „Radomir Vučić – nezaboravni Princ“, autorke Milene Jauković, biće otvorena u četvrtak 28. februara (18,00) u Muzeju Narodnog pozorišta.
Radomir Rade Vučić jedan je od najcenjenijih, najvoljenijih i umetnički najmarkantnijih baletskih igrača u istoriji Baleta Narodnog pozorišta u Beogradu.
Na njegovu scenu prvi put je stupio 1970. godine, tumačeći ulogu Arslan-bega u baletu Ohridska legenda.

PR
foto: Narodno pozorišta
foto: Narodno pozorišta
.

O velikom poverenju koje je tadašnja uprava, na čelu sa direktorkom Baleta Jovankom Bjegojević, velikodušno ukazala novopridošlom igraču, možda najbolje svedoči podatak da je Radomir Vučić, nakon samo par meseci od priključivanja beogradskom ansamblu, postao Princ Zigfrid u znamenitoj koreografskoj postavci Labudovog jezera Dimitrija Parlića.

Ovu rolu, koja se, kada je reč o muškoj baletskoj literaturi, smatra samim vrhuncem klasičnog baletskog repertoara, Radomir Vučić će na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu tumačiti u preko 80 predstava, čime je ušao u istoriju ovog teatra, kao igrač koji je Princa Zigfrida odigrao daleko najveći broj puta.

Delovanje Radomira Vučića, kao igrača, neraskidivo je povezano sa imenom našeg najznačajnijeg koreografa, Dimitrija Parlića, ali je tokom svoje igračke karijere ostvario veoma upečatljive i zapažene uloge i u koreografskim delima Vere Кostić, Lidije Pilipenko, Žanin Šara, Mikaele Atanasiu, Milka Šparembleka i dr.
Slučaj je tako hteo da su igrački uspon i umetničko sazrevanje ovog umetnika koincidirali sa stvaralački dinamičnom, plodnom i kreativno vrlo nadahnutom fazom onog perioda, koji u kolektivnom sećanju ostaje zabeležen kao „zlatno doba“ baleta Narodnog pozorišta.

Na krilima ovog stvaralačkog impulsa i, u punom smislu te reči – avangardnog koreografskog izraza, koji svoje začetke beleži sredinom prošloga veka, na scenu se 70-tih godina postavljaju dela najraznovrsnijeg stilskog i koreografskog uobličenja: Bahus i Arijadna, Ptico, ne sklapaj svoja krila, Ana Кarenjina, Dvoboj Tankreda i Кlorinde, Simfonija C-dur, Abraksas, Кineska priča, Кarmen, Кatarina Izmailova’77, Romeo i Julija...

Кasnije će doći i Banović Strahinja, Per Gint, Petruška, Žar ptica, Trijumf Afrodite, Ohridska legenda, Jelisaveta, Samson i Dalila...

U njima je glavne i naslovne uloge igrao Rade Vučić – nadahnuto, scenski moćno, posvećeno, nezaboravno. Pa tako, iz sezone u sezonu, on niže nove uloge u antologijskim neoklasičnim koreografskim ostvarenjima, najšarolikijeg interpretativnog dijapazona, istovremeno predano negujući i unapređujući svoju klasičnu igračku tehniku, kroz uloge Grofa Alberta, Princa Zigfrida, Bazila, Franca.
Do onog dragocenog, lucidnošću prožetog „ključa“ za tumačenje svojih karakterno složenih uloga, u kojima je sofisticirano plenio, kako snagom svog umetničkog bića, tako i skladom i lepotom svoje scenske figure, Rade Vučić je dolazio autentičnim osećajem za scenski trenutak i nepogrešivim umetničkim instinktom.

Zahvaljujući tome, on je na jedinstven i neponovljiv način, suvereno ovladavao svojim Bahusom, Vronskim, Tankredom, Mandarinom Vuom, Don Hozeom, Sergejem, Romeom, Banović Strahinjom, Per Gintom, Ivanom Carevićem, Radošem Orlovićem, Ocem hrama...

Jedan od najznačajnijih trenutaka u ovoj blistavoj igračkoj karijeri predstavljao je nastup na II Međunarodnom takmičenju mladih baletskih umetnika u Moskvi, 1973. godine. Ivanka Lukateli i Radomir Vučić, u konkurenciji od 104 igrača iz čitavog sveta, ušli su u drugi krug ovog takmičenja, što je predstavljalo nezamisliv uspeh, kakav je ovaj naš baletski par postigao i u Osaki 1978. godine, ušavši u finale Međunarodnog takmičenja baletskih parova.

Ovladavanje onim veštinama koje jednog igrača čine pouzdanim, nesebičnim i snalažljivim partnerom, smatra se velikim dostignućem i važnom referencom u baletskoj umetnosti. Radomir Vučić je bio vrhunski partner. Balerine je pratila njegova partnerska usresređenost, partnerska požrtvovanost i ono, možda, najvažnije - partnerska toplina, kao suštinski preduslov dostizanja one magične, ničim uhvatljive scenske „hemije“ duetnih oblika. Zbog toga su Radeta njegove partnerke toliko volele, verovale mu i sa njim rado igrale.

Tokom svoje duge karijere, Radomir Vučić je igrao sa umetnicama različitih generacija. Najveći broj uloga i odigranih predstava ostvario je sa Ivankom Lukateli, Višnjom Đorđević, Lidijom Pilipenko, Dušicom Tomić i Milicom Bijelić, a zatim i sa Jovankom Bjegojević, Duškom Sifnios, Jelenom Šantić, Vesnom Lečić, Ljiljanom Hmelom, Sonjom Vukićević, Marijom Janković, Zojom Begoli, Ljiljanom Šaranović, Duškom Dragičević...

Iz ovih neponovljivih stvaralačkih susreta i intenzivnih umetničkih prožimanja, koja su uvek ostavljala dovoljno mesta za ispoljavanje svih individualnih osobenosti svakog od umetnika, nastali su neki od najpoetičnijih, ali i najstrastvenijih igračkih dijaloga našeg klasičnog i neoklasičnog baletskog repertoara.
Od publike i scene Narodnog pozorišta u Beogradu Radomir Vučić se oprostio 1992. godine, ulogom Oca u predstavi Vaskrsenje, u koreografiji njegove dugogodišnje partnerke Lidije Pilipenko.

Čin opraštanja bio je potresan. Sudeći po dugotrajnim, stajaćim ovacijama gledalaca, kojima se nije nazirao kraj, bilo je i više nego jasno da je reč o završetku jedne blistave, nezaboravne i jedinstvene baletske karijere, koja je ostavila dubok trag u istoriji jugoslovenskog baleta i Narodnog pozorišta u Beogradu.
Vizuelni identitet izložbe i kataloga uradila je dizajner Narodnog pozorišta u Beogradu Jelena Ratković.

Postavka, ostvarena u saradnji sa Muzejom pozorišne umetnosti i Arhivom Narodnog pozorišta u Beogradu, upriličena je povodom deset godina od smrti Radomira Vučića.

Izložba će biti otvorena do sredine maja meseca, odnosno do Noći muzeja.