ONI NIKAD NE ŽELE DA ODRASTU: Prepoznajte ŠEST ZNAKOVA sindroma Petra Pana

Petar Pan je bio nezreli dečak koji je po svaku cenu pokušavao da ostane dete. Teško mu je padalo suočavanje sa problemima. Zbog toga kada za nekog kažemo da pati od sindroma Petra Pana smatramo da je on još uvek emocionalno nezreo. Osobe sklone ovom sindromu izbegavaju sukobe najbolje što mogu, a vole i da se drugi brinu o njima.

Sindrom Petra Pana, foto: vectorfusionart/Shutterstock
Sindrom Petra Pana, foto: vectorfusionart/Shutterstock
.

Verovatno znate priču o Petru Panu – dečaku koji ne želi da odraste. Uprkos tome što dobro zvuči da možemo da ne plaćamo nikakve račune ili ne zakazujemo preglede kod lekara, to su ipak uobičajene stvari koje odrasli rade.

Međutim, Petar Pan izbegao je odgovornosti koje nosi zrelo doba, a ljudi sa sindromom Petra Pana imaju tendenciju da učine isto.

Odakle dolazi izraz “sindrom Petra Pana”?

Po dečaku koji nikada nije odrastao. Izraz “sindrom Petra Pana” prvi put viđen je u knjizi psihoanalitičara Dana Kileja iz 1983, a opisivao je muškarce koji nikada nisu odrasli. Pojam opisuje fenomen odraslih koji stare fizički, ali ne i emocionalno. Odrasli sa sindromom Petra Pana izbegavaju lične i profesionalne odgovornosti odrasle osobe.

– Oni su samo pojedinci koji stvarno ne žele da odrastu. Smatraju da su odgovornosti odraslih zaista izazovne – kaže psihoterapeut i stručnjak za odnose Babita Spineli. Kilej se u svom istraživanju možda usresredio na muškarce, ali sindrom Petra Pana može se primeniti na bilo koji pol.

– U današnje vreme nemamo takve rodne stereotipe pa zaista želimo da budemo otvoreniji u načinu na koji ih primjenjujemo – potvrđuje Spineli.

Sindrom Petra Pana nije zvanična dijagnoza ili stanje mentalnog zdravlja priznato od Svetske zdravstvene organizacije ili Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje.

Šest uobičajenih znakova ljudi sa ovim sindromom

Teško je reći da li vi ili neko koga poznajete ima sindrom Petra Pana jer ne postoje standardizovani simptomi, ali postoje neki uobičajeni znakovi koji mogu ukazati na njega, iako bi se kod svakog oni mogu drugačije manifestovati.

1. Problemi s dugoročnim planovima

Nekome ko ima sindromom Petra Pana može biti teško da bude u dugotrajnoj vezi, romantičnoj ili platonskoj. Njihov stil privrženosti sve je samo ne siguran i oni često ne mogu da se emocionalno posvete nekom drugom. To ipak ne znači da svi koji ne žele dugotrajnu vezu imaju ovaj sindrom.

2. Oslanjanje na druge ljude i žele da se oni brinu o njima

Mogu biti skloni tome da zavise od roditelja ili porodice.

- Oni nisu u stanju da učine ništa što bi im pomoglo da se odvoje od roditelja ili nekog ko se brine o njima. Oni uživaju dok su u centru pažnje – kaže psihijatar za decu i odrasle Gauri Kurana.

3. Ne interesuje ih lični razvoj

Postoji opšte shvatanje da kako čovek stari – raste kao osoba. Rast može biti minimalan, ali i dalje je rast. Međutim, kad imate sindrom Petra Pana, nema razloga za rast: uživate da živite život onako kako ste uvek živeli i ne vidite ništa loše u tome.

4. Teško donošenje odluka

Prosečna osoba donosi oko 35.000 odluka svaki dan. Moglo bi se reći da se to odnosi na većinu odraslih. Osoba sa sindromom Petra Pana to može izbeći ako jednostavno prepusti drugima vođstvo.

– Često se boje da će na njih gledati negativno, pa su paralizovani kada treba da donesu odluke – kaže Spineli.

5. Čvrst odnos s novcem

Nisu svi pametni kada je u pitanju upravljanje novcem. O svojim finansijama možete razmišljati samo dok trošite novac ili proveravate svoje račune, ali i dalje razmišljate o tome. Za nekoga sa sindromom Petra Pana, praćenje ličnih finansija nije prioritet. To čak može biti i nešto što potpuno izbegavaju – sve dok se na njihovom računu ne pojavi minus.

6. Izbegavanje sukoba

Neko sa sindromom Petra Pana možda još uvek ima emocionalnu zrelost deteta. Stoga, što se tiče sukoba, oni ga izbegavaju najbolje što mogu, ponekad bežeći u vlastitu stvarnost, a drugi put jureći i zaključavajući se u spavaću sobu, piše 24sata.hr.

Odakle te osobine dolaze?

– Kao psihoanalitičar uvek tražimo vezu s detinjstvom – kaže Spineli.

– Recimo da ste imali roditelje koji su uvek bili uz vas i maksimalno uključeni u vaš život. Oni su se pobrinuli za sve i bili su malo previše zaštitnički nastrojeni. Možda su vas bodrili i čuvali, ali su takođe stvarali klimave temelje za vaše odraslo “Ja” – ono u kojem ste se osećali nesigurno ili teskobno kada dođe vreme da donesete odluku ili učinite nešto za sebe – završava Spineli.