Saveti, saveti... nerviraju nas. Ali, dušebrižnici često imaju dobre namere

Žale se i kod nas često roditelji da im se deci neko obraća u gradskom prevozu. Pa i u parku, pa i na drugim javnim mestima.

.

Devojka se mirno vraćala kući moskovskim metroom, a preko puta nje sedeo je desetogodišnjak s mamom i uporno je, nju devojku, šutirao. Njoj bilo žao čistih belih pantalona pa je učtivo zamolila dečakovu majku da ga obuzda. Majka je međutim učtivo odgovorila da se to kosi s njenim principom vaspitanja i da se dete vaspitava po metodi čuvenog pedijatra Drnd Мrnd a to podrazumeva da se nikakav uticaj, a nekmoli pritisak, ne vrši na dete nego da odrasta slobodno. Vaspitana zastarelim metodama, ostane ona pokunjena i prljavih pantalona. Utom eto jednog vitez-momka, prilazi onoj majci, vadi žvaku iz usta i zalepi joj je na čelo. Uz objašnjenje: „I mene su, kravo jedna, vaspitavali po metodu Drnd-Mrnda“, namigne preneraženo-ozarenoj devojci i izađe na sledećoj stanici. Urbana legenda ili ne, ova poučna anegdota kružila je ruskоjezičnim virtualnim područjem jednako kao što kruže i tekstovi know-how se odbraniti od nepoznanika koji se obraćaju našoj deci.

Žale se i kod nas često roditelji da im se deci neko obraća u gradskom prevozu. Pa i u parku, pa i na drugim javnim mestima. Jedan tata traži navodno savet a zapravo se hvališe kako je „morao da kulturno pokaže babi gde joj je mesto“ jer je u banci rekla njegovom sinu koji je „mirno sedeo i igrao igrice na telefonu“ da pređe na ono tamo sedište te ne bi li ona sela na njegovo jer je bliže šalteru. Bilo je mnogo slobodnih mesta, a ona zapela baš za to.

Čekajući autobus, majka sedi na klupi poslednjom štraftom hlada zaklonjena od ranopopodnevnog julskog beogradskog sunca, razgovara telefonom i laganim pokretima kolica napred-nazad uljuljkuje dete. Ona ne vidi da sve tanja štrafta hlada više ne zahvata dete i da ono nikako ne može izbeći sunce. Ne vidi ni da se ono vrpolji, a u ustima mu je „laža“ pa se negodovanje i ne čuje.

Šta slučajni prolaznik u ovoj situaciji treba da uradi? Šta ne treba da uradi? Šta ne treba da ne uradi?

„Izvinite molim vas što se mešam, znam da je to nepristojno i uveravam vas da nastupam iz dobre namere i ujedno verujem da ste preduzeli sve mere zaštite, ali sunce vam bije detetu direkt u glavu“? Dušebrižnički. Sigurno ga slučajni prolaznik ne može voleti više nego rođena majka a samim tim ona valjda zna bolje da li ga je mazala i da li njenoj bebi smeta ili ne smeta sunce u jedan po podne. Onako u mimohodu: „Što samo malo ne mrdnete kolica da mu naprave hlad?“ To dobacivanje ne bi ni čula jer razgovara na telefon. „Alo sestro, okreni to dete!“ Stvarno ružno i nedopustivo.

Da se obrati detetu: „O sunce malo, je li ti vrućina?“ To pre svega ne, jer glavni savet glasi da se ne obraćamo deci, kad bilo šta imamo, nego ako se baš mora, komunikacija se ostvaruje s roditeljima, i to tako što se najpre predstavimo.

Savet za ispravno, zdravo, politički korektno, nesmaračko roditeljstvo glase da se ne treba mešati. Baš nikad? Ni kada dvogodišnjak sam trči niz ulicu dok majka u osmom mesecu trudnoće pokušava da ga stigne, ni kada niži osnovac izleće iz školskog dvorišta i kipteći od besa na sav glas jebata sve po spisku školskom domaru, koji ga pak juri i svakog časa će ga stići…? Ćuti i prođi, ignoriši. Ne tiče te se.

Dušebrižništvo je nelepa osobina i niko ne voli da mu bude pripisana. A vrlo se lako lepi, i to posebno preko odnosa prema tuđoj deci. Zato svi tražimo način da nekome bliskom saopštimo npr. da je dete natrontano i da plače jer mu je vrućina a ne zato što je „gladno a ne ume da jede“ (?!). Prema savetima o nenarušavanju tuđeg svetog prostora, koje uostalom nalaže i bonton, bolje je i u tom slučaju ćutati, sve dok nas taj neko ne pita za mišljenje. Međutim, ne lezi vraže, ako smo dotle ćutali, može nam se prišiti da nismo namerno hteli da kažemo – kako vam nije žao, dete toliko plače a vi ćutite…

Ma li je to baš tako strašno? Da li je sve to dušebrižništvo ili da nije manjak međusobnog poverenja? Ko ne misli da mora imati poverenja u nepoznate ljude, nek ne seda u taksi, nekmoli u avion. Ima majki kojima nije smetalo ni kada im je u najranijem dobu majkovanja sa svih strana delilo savete o bilo čemu. Moje je da, najčešće, prekinem ili katkad produbim razgovor. Ima roditelja kojima ne smeta kada se neko obrati njihovoj deci. Bilo da detetu neko nešto spočitne bilo da ga pohvali. I bez obzira na to koliko sa mog stanovišta ta osoba nije u pravu jer sam, iako izdaleka ali ipak lepo, videla da je ono dete u zelenoj majici uzelo taj kamion što sad svi traže; bez obzira što ja smatram da se te osobe ne tiče što moje dete visi na drvetu, ili mi čak deluje da nema ni dobru nameru ni fine manire. I takvima se može biti zahvalno. Pre ili kasnije deca moraju spoznati da u svetu koji ih okružuje ima raznih ljudi i da nisu svi dobri, i zato je to odličan povod da im se ovim ili onim rečima, u naknadnom razgovoru, objasni da na ovom svetu ima dosta i budala. S druge strane, slične situacije služe da dete razume da postoje ljudi van kruga njegovih najbližih, a prema kojima je rđavo postupilo i da oni uopšte nisu spremni da mu to bespogovorno oproste i pripišu nenaspavanosti ili nenajedenosti, kao njegovi najbliži. I da samim tim mora imati više obzira prema njemu nebitnim ljudima iz svog okruženja. I što je najvažnije, ono što roditelj ponavlja kao papagaj, kada izgovori slučajni prolaznik deca umeju da uvaže iz prve. „Meni su jednom otpale uši kad sam se skijao bez kacige, posle mi jedva porasle nove, morali da mi ih vuku svaki dan“, neznanac prođe mimo roditelje bez predstavljanja, sagnu se ispred deteta, to reče, namignu majci, oca nije ni pogledao, i ode. Zbunjeno dete bespogovorno stavi kacigu. Hvala ti, hrabri viteže, na dušebrižništvu! Nadam se da ovo nije onaj iz moskovskog metroa. Nadam se da ih je bar dvojica!

Piše: Vesna Smiljanić Rangelov

Izvor: Detinjarije.com