Tanja Vojtehovski za PRVA.RS: „Plašim se samo da se ne uplašim!“

Prva emisija iz serijala „Život priča“ autorke Tatjane Vojtehovski otvorila je temu o kojoj Srbija ćuti: vršnjačko nasilje. Srbija je „buknula“, progovorile su žrtve i roditelji, a i državne institucije će, nadamo se, podići glas. Na pitanje kako je biti Tatjana Vojtehovski dva dana posle priče o Aleksi, novinarka kaže: „Teško. Imam ogromnu odgovornost prema njegovim roditeljima Dragani i Bojanu koji su smogli snage da ispričaju ličnu tragediju. To nije samo jedna ili dve televizijske emisije. To je više od toga.“

.

Znate je kao novinarku i voditeljku koja ne preza od teških tema i još težih pitanja. Najosetljivija je na ljudske sudbine i ne plaši se da pita i ono što niko ne sme. Kaže, ovo je zemlja u kojoj najžešće reaguju oni koji se plaše sebe.

Posle priče o Aleksi, koji se ubio posle višemesečne torture školskih drugova, Tanja se nada da će doći do konkretnih promena u zakonu.

- Ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da se izglasa zakon koji će da zaštiti decu. Neverovatno mi je da se škola posle Aleksinog samoubistva ponašala kao da se ništa nije desilo, da je škola kažnjena sa 500.000 dinara. Šta to znači? Nisu kažnjeni krivci, nego beton i zidovi na kojima stoji tabla „Škola“. A svi koji su odgovorni i dalje rade tamo. Zakon mora da se menja, da se oduzimaju licence, da se utvrdi odgovornost kada dođe do nasilja. Meni su posle emisije stizali mejlovi sa fotografijama deteta u modricama, koje je pretučeno u školi. I roditelji ne mogu ništa da urade. Svi ćute i ponašaju se kao da se to ne dešava. A dešava se.

Nasilje nad ženama, porodično nasilje... Sve se to dešava, ali je tabu. Da li ćeš se baviti nekom od tih tema?

- Naravno da hoću. Kod nas je normalno da muž premlati ženu i da jedan šamar postane deminutiv, „šamarčić“. Kod nas je prihvatljivo da se žene biju, pa onda uvek kao postoji neki razlog koji opravdava i relativizuje nasilje - nje poslušna, nije verna, normalno je da godinama ćute i trpe jer su tako vaspitane, jer im kažu: „sedi tu, on ti je muž, možda je nekad malo nervozan, pa šta?“ Sva sreća, mi imamo sigurne kuće koje sklanjaju te žene, ali problem je što nasilnik ostaje u svojoj kući i dok se žrtva i žena i deca izmeštaju iz matične sredine dok nasilnik bez problema ostane da se baškari u stanu... Kada je Vlada Stanojević prebio Anamariju Žujović, mediji su izveštavali na način „Tukao ju je zbog...“ pa onda neki kao razlog koji valjda ima za cilj da opravda modrice. Ljudi su komenatrisali: „Ona ga je varala, ona ima silikone...“ Pa? Ne postoji raskid? Ne postoji razvod? Šta to znači? Da svaka žena koja ima silikone treba da bude prebijena? Problem je što, kad javne ličnosti biju, ta priča ne ide u hroniku nego u rubriku „zabava“. Kod nas je nasilje normalna stvar, a priča o tome je tabu. Komšiluk će da pozove policiju kad im smeta buka u stanu pored, ali neće kad čuju jauke žene koju muž bije jer „to je njihova stvar“. Da izviniš, mi živimo u društvu u kome nam pišaju na glavu, tvrde da je to kiša i još nas ubeđuju da nam ne treba kišobran.

Dugo si u poslu, obradila si mnogo tema i sagovornika i poznato je da se ne ustručavaš da postaviš teška pitanja, ona koja niko ne postavlja. Da li postoji pitanje koje si postavila, a da ti je stala knedla u grlu kad si morala da ga izgovoriš?

- Postoji. Kada sam radila emisiju „Trenutak istine“, jedno pitanje žrtvi incesta bilo je „Da li ste doživeli orgazam kada vas je otac silovao?“ To mi je bilo najstrašnije pitanje u karijeri, a javnost me je „razapela“. Ja sam razgovarala sa kriminologom o tome i on je objasnio da se kod višegodišnjih zlostavljanja to često dešava i da je važno da pitanje postavimo – da žrtve čuju. Da shvate da, i ako im se to dogodilo, to nije znak da one u tome voljno učestvuju. Kod višegodišnjih žrtava nasilja, višegodišnjih žrtava incesta, fizičko nasilje pri silovanju se dešava prvih nekoliko puta, jer žrtva kasnije prestane da se opire. Što naravno ne znači da to nije silovanje. Kod velikog broja žrtava, kako su mi stručnjaci objasnili, dešava se da telo reaguje i to žrtvu psihički potpuno dotuče, i samo pojača zavet ćutanja jer žrtva počinje da veruje da nije žrtva. Zato sam to pitala, jer se to dešava. I jeste jezivo. Ali se dešava. Da li je trebalo da ne pitam zato što je to teško za čuti?

U serijalu „Život priča“ ispričaćeš i priče izlečenih narkomana i majki iz Srebrenice i Bratunca. Da li očekuješ burne reakcije javnosti posle te emisije?

- Danas je priča o Srebrenici i Bratuncu čista nekrofilija, broji se koliko je bilo žrtava na jednoj, a koliko na drugoj strani, broji se smrt, licitira se sa leševima, sa verom sa nacijom. A svi ti ljudi su imali svoje lice, ime i prezime, planove, snove, želje. Ja sam dovela dve majke u studio: jednu iz Srebrenice, jednu iz Bratunca i one su ispričale svaka svoju priču, svoju tugu, svoju muku. I da li treba kroz veru i naciju da merimo bol dve majke koje su izgubile svoje? I to je važno, priče tih žena. Ispričaćemo i priču o dvoje narkomana koji su sa 14 godina počeli da se zabavljaju, sa 15 su intravenozno probali opijum, a sa 16 su već bili na heroinu. Danas imaju 50 godina, u braku su i imaju troje dece, oboje su diplomirani teolozi i pomažu drugim ljudima da se izleče. U početku su bukvalno skupljali svoje drugove sa zemlje, u raznim psihičkim i fiziološkim stanjima i pomagali im. Do sada su skinuli sa heroina i ostalih psihoaktivnih supstanci oko 400 ljudi. I nisu imali pomoć državnih institucija, rade pomoću donacija.

Kažeš da se ne plašiš da pokažeš emocije u emisiji, normalno ti je i da zaplačeš i da se nasmeješ. Ima li, Tanja, nečega čega se ti plašiš?

- Da. Plašim se da se ne uplašim.