Glumac potresao region vešću da su mu odstranili tumor: Ležim na stomaku, glava otvorena kao lubenica i moj otac brusi i reže

Poznati hrvatski glumac Asim Ugljen, najpoznatiji po ulozi u seriji “Kud puklo da puklo”, koja se emitovala na Prvoj televiziji, nedavno je na društvenim mrežama obelodanio informaciju da su mu lekari dijagnostifikovali tumor kičmene moždine koji se proširio i na lobanju.

Srećom, tumor je bio benigan, a najveću pomoć i podršku mu je pružio otac Ranko, inače poznati hrvatski kardiohirurg koji ga je zajedno sa svojim kolegama i operisao.

Otvoreno pismo ovog glumca je duhovito, živo, na momente tužno, ali iznad svega daje nadu i govori da ponekad prosto ne treba očajavati. Prenosimo njegov status u celosti.

"Nikad ne pišem o vlastitim kalvarijama, dok ne prođe puno godina, pa to postane priča iz prošlosti koje se s osmijehom sjećam. Ali danas hoću. Kada smo završili snimanje "Kud puklo da puklo" pobjegao sam s Martom na Mrežnicu, doslovno na dva sata.

Obrijao sam glavu, sjeli smo u auto i odvezli se. Došli smo na terasu, nešto sam mjerio, ne sjećam se i Marta me upitala kaj mi je to iza na glavi. Rekoh da nemam pojma. Slikala je.

Imao sam jaje na zatiljku, ispod kože. I slijepcu je bilo jasno da imam tumor.

Otišao sam na pretrage u Zagreb. Tumor je. Spojen na leđnu moždinu i lubanju.

Ok, kakav? Ne znaju dok ne izvade. Odnesem Ranku nalaze. Gleda.

Kaže: "Nisam neurokirurg, ali po veličini i položaju i nalazima, ili je lipom, ili liposarkom."

"Ok, prevedi."

"Ako je lipom, je*e ti se, to je najbenignija vrsta tumora."

"Ako je liposarkom?"

"Ako je liposarkom, pa sine moj, sve ima svoj početak i kraj, tako i život."

"Ode glava?"

"Moglo bi se desiti. Velik je, duboko je, tko zna gdje se sve proširio, teško ih je operirati, ne reagiraju baš najbolje na zračenje. Još ako je metastaziralo..."

Aida mu govori: "Ranko, je*ote, to ti je sin, pa daj malo ljudskosti."

"Aida, ja sam kirurg kojeg ste pitali za mišljenje. Nikad ne lažem pacijentima o šansama jer je to krajnje nemoralno. A baš zato što mi je sin, zaslužio je znati najbolniju istinu, ako je liposarkom, bojim se da bi mogao naje*ati, velik je, loša je pozicija, neka se pripremi da je kraj moguć."

"Ok, stari, kako ćemo znati?"

"Nakon biopsije."

Ok.

Sad kreće zaplet. Toliko je duboko i toliko je na glupoj poziciji da mi na Rebru predlažu da me Ranko operira, jer bi ga on mogao izvaditi bez da mi napravi štetu. Naime, pipci tumora su mi se proširili na centar za govor i pokret. A s obzirom na posao kojim se bavim, treba mi oboje.

Ranko me ne bio smio operirati, prvi sam mu krvni rod. Ali, avaj, dođe i do toga. Ipak smo mi dva Ugljena, pi*amo na pravila. Vozim u Osijek, gdje nas Ranko dočeka.

Idemo u salu nakon ponoći, kad nema nikog, jer to kaj radimo, ustvari ne bi smjeli. 'Em sam mu sin, 'em on nije neurokirurg. Pozove on dvoje neurokirurga da mu asistiraju. Kaže Marti da pričeka u njegovoj sobi, da će on to začas.

Odemo u salu, gdje mi kaže da ću dobiti lokalku, jer moramo pričati da zna da li sve ide dobro. Ok. Koliko traje lokalka?

Oko pola sata, ma to je njemu i previše vremena, sad će on to začas. 15-20 minuta i gotovo.

Ležim na stolu na trbuhu, glava mi je odozada otvorena kao lubenica, ovaj pili, brusi, reže. I šuti.

Što je čudno, Ranko uvijek sluša muziku dok operira. Pjevuši. Priča. Sad šuti. Šute i neurokirurzi.

Nema muzike. Samo tišina i teško disanje. Pitam ga kako ide. Kaže da ga još nije ni našao pipke i da začepim. Skužim da je nervozan. Što nije nikad kad operira.

Ali ok, sin sam mu i ovo nije kirurgija kojom se on bavi. Ufam se da je ipak majstor zanata.

Par minuta nakon toga, shvaćam da me počinje boljeti. Kažem mu da stane. Stane, ali je nad*kan. Ne vidim i ne čujem, ali osjetim nervozu u sali. Kažem mu da me počinje je*eno boljeti. Kaže da zna, da anestezija počinje popuštati.

Pitam da me opet anestezira. Ne može. Glava mi je otvorena kao lubenica i sad je gotovo.

Koliko mu još treba? Dok ne izvadi.

Sat i 57 minuta je on puhao, dahtao i masakrirao me, a ja sam s glavom u onoj rupi disao na škrge i stiskao zube kako ih nikad prije nisam stiskao.

Tko nije ležao otvorene glave na stolu dok mu pila struže po glavi i čupa dijelove tumora, nije osjetio bol. Jedno od najvećih čuda koje sam u životu izveo je da sam to sve otrpio bez glasa.

Zašto? Zato jer je moj inat bio jači od boli. Jer me taj isti Ranko odgajao da stisnem zube i izdržim kad je najgore. I stisnuo sam zube i izdržao. Nikad mi ne bi oprostio da sam tada vrištao”.

Nastavak teksta možete pročitati u njegovoj objavi na Fejsbuku.